Imao je samo šesnaest kad je obolio od bolesti koja ga je trajno vezala za postelju. Godinama se nije mogao pomiriti s time, pitajući se zbog čega mora toliko trpjeti. A onda je preko oca Pija susreo Boga … i zaključio “Sunce u mom srcu je ljepše od onoga koje sija na nebu.”

Giacomo Gaglione rođen je 20. srpnja 1896. godine u gradu Marcianise blizu Napulja, kao prvo dijete ugledne obitelji – otac Valerio bio je odvjetnik, majka Amelia plemkinja. Iako je nakon njega rođeno još devetero djece, prvorođenac će uvijek biti “glavni”. Lijep i živahan dječak pažen je i mažen u udobnosti bogatog doma, i nitko ne sumnja da je pred njim sjajna budućnost. Podrazumijeva se da će se pridružiti ocu u odvjetničkom uredu, ali Giacomo uči tek koliko je nužno. Puno više od škole voli biciklizam i ples, a s godinama se sve više zanima za zabave i djevojke.

Vedar i bezbrižan život tekao je do lipnja 1912. godine, kada ga je presjekla oštra bol u peti. Ubrzo stiže dijagnoza – ankilozantni spondilitis, ili Bechterowljeva bolest. To je upalna reumatska bolest koja počinje od zglobova, širi se na ligamente i druge vezivne formacije kralježnice a završava okoštavanjem svih vezivnih tkiva i ukočenjem zglobova, tako da kralježnica postaje jedinstven okoštali blok, tzv. “bambusov štap”.

Četiri mjeseca kasnije Giacomo pada u postelju iz koje više neće ustati … a tek mu je šesnaest godina. Bolovi se iz nogu šire prema rukama, pa više ne može ni jesti bez tuđe pomoći. Kirurški zahvati, elektroterapija, vruće blato, ortopedsko istezanje, ništa ne pomaže, lijeka nema. Osjećaj jada i nesreće još će se pojačati kad se nesretno zaljubi. Budućnost mu se čini kao neprekidan niz patnji i razočaranja.

U godinama koje slijede duša nepokretnog mladića se vrti u grotlu očaja, ogorčenosti i pobune. U više navrata razmišlja i o samoubojstvu. Nakon prvog svjetskog rata, gledajući brojne vojnike invalide s protezama gorko komentira “eto, oni nemaju noge a hodaju, a ja ih imam, a ne mogu se ni pomaknuti.”

Sredinom 1919. godine u tisku se piše o “fratru porijeklom iz Pietrelcine koji čini čuda”, i u obitelji Gaglione rađa se nada u ozdravljenje. Giacomo u pratnji brojnih rođaka kreće na naporno putovanje do San Giovanni Rotonda. Nakon susreta s ocem Pijom mladić zaista ozdravlja, ali ne onako kako su se nadali. Nije “primio milost” ali je “našao milost”. U rodni grad vraća se radostan i smiren, te se posvećuje molitvi i proučavanju Biblije. Pod vodstvom svog duhovnika počinje se svakodnevno pričešćivati te proučavati asketiku i mistiku. U ljeto 1921. godine ulazi u Treći franjevački red, a iduće godine se zavjetuje, uzevši ime Franjo.

U ljeto 1929. godine odlazi na prvo od devet hodočašća u Lourdes. U Pećini ukazanja doživio je dvostruko prosvjetljenje: razumio je poziv bolesnika da “u svom tijelu dopunja što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1, 24), te se osjetio osobno pozvanim da se žrtvuje za spas svijeta. Sve će to opisati u knjizi “Hodočašće duše” objavljenoj godinu dana kasnije.

Giacomo se godinama pita kako povezati bolesnike koji trpe sami, često bez ičije pomoći i podrške, i nakon hodočašća u Loreto 1947. godine shvatio što treba učiniti. Uz podršku novog biskupa Caserte početkom 1948. godine osniva “Apostolat trpljenja”, duhovnu bratovštinu čiji je glavni cilj bio pokazati bolesnima da ih Bog ljubi i pomoći im da žive bolje i smislenije.

Od 1952. godine Apostolat trpljenja izdaje mjesečnik za koji Giacomo redovno piše. Druga njegova knjiga, “U ogledalu moje duše” izlazi 1957. godine, a posljednja, “Pedeset godina križa da bih se znao smijati” 1961. godine. U njoj piše “Bolesnik je najosjetljivija osoba na svijetu; jedan osmijeh ga podiže, a samo jedan pogled ga može srušiti i strovaliti u strahovitu i pogibeljnu duhovnu izolaciju. Poslanje bolesnika je slaviti Boga i podržavati sva stvorenja u njegovoj milosti”.

Najveće njegovo djelo je potpuno predanje i sjedinjenje s Isusom. U Njemu on, nepokretan i izranjen, nalazi utjehu, radost i snagu. I ne oklijeva te darove podijeliti s drugima – s ono malo snage koja mu je ostala u prstima svaki dan piše desetak pisama … dakle, više od tri tisuće pisama godišnje. Svoj položaj shvaća kao povlasticu “Ako me Bog sad želi ovakvog, ne mogu niti smijem misliti da postoji bolji način da bih mu služio od ovoga. Samo tako ljubim i služim.”.

Krajem 1961. godine zdravlje mu se jako pogoršava, plikovi na nogama se šire na cijelo tijelo koje postaje jedna rana. Agonija traje mjesecima. Umire 28. svibnja 1962. godine, nakon punih 50 godina trpljenja. Na sprovod su došle rijeke ljudi iz cijele Italije. Tri godine kasnije tijelo mu je preneseno u lokalnu župnu crkvu sv. Andrije. Već 1968. godine otvoren je informativni proces, a 2009. godine izdan je Dekret o priznavanju herojskih kreposti.

Oca Pija pitali su jednom je li Giacomo Gaglione svetac. Odgovorio im je bez okolišanja “Je li svetac? Giacomino je veliki svetac!”