Svatko si može donekle zamisliti kako netko treba živjeti da ga se proglasi „svecem priziva savjesti“. Međutim, teže se može dokučiti zašto bi se nekoga proglasilo „svecem obitelji u neredovitim situacijama“, kako je to lijepo sročeno. Ipak, mučenik kojega se danas, 21. svibnja, spominjemo, upravo ima ove dvije „zadaće“.

No, pođimo redom.

Franz Jagerstatter rođen je 20. svibnja 1907. godine u mjestašcu Sankt Redegund u Gornjoj Austriji (biskupija Linz) kao Franz Huber. Njegovi majka Rosalia Huber i otac Franz Bachmeier bili su poljoprivrednici i nisu si, zbog siromaštva, mogli priuštiti da se vjenčaju pa maloga Franza odgaja baka, pobožna žena puna ljubavi. Kasnije se njegova majka udala za Heinricha Jagerstattera, koji ga je posvojio. Zahvaljujući privatnoj knjižnici gospodina Jagerstettera, koja je sadržavala uglavnom teološku literaturu, desetogodišnji Franz je zavolio čitati, iako u St. Redegundu baš i nije imao prilike dobiti kvalitetno obrazovanje.

S 20 godina odlazi od kuće raditi u industriji željezne rudače u Styriji. Između 1927. i 1930. Franz prolazi kroz krizno razdoblje u životu, u kojemu preispituje svoju vjeru i smisao života. Godine 1930. se vraća u St. Radegund s produbljenom vjerom u Boga. Godine 1933. s jednom djevojkom, Terezijom Auer, dobiva izvanbračno dijete – djevojčicu Hildegardu. Htio se vjenčati s Terezijom, ali je ona odbila. Ostao je u dobrim odnosima s obje i brinuo se, kasnije zajedno s Franziskom, s kojom se vjenčao 1936., o svojoj izvanbračnoj kćeri. Njih dvoje su htjeli i posvojiti djevojčicu, ali su odbijeni.

Godine 1936. Franz sklapa ženidbu s Franziskom Schwaninger, djevojkom iz susjednog sela koju je upoznao 1935. na jednoj zabavi. Važno je napomenuti da su Franziskini otac i baka bili članovi Marijine kongregacije, a baka i franjevačka trećoredica. A Franziska je, prije udaje za Franza, razmišljala o redovništvu – isto kao i Franz! Ipak, Franz se 1940. godine zavjetuje u Franjevačkom svjetovnom redu.

Ima i nekoliko zanimljivih činjenica o njihovom vjenčanju: vjenčali su se u 6 sati ujutro na Veliki Četvrtak; na Franzovu inicijativu odlaze na medeni mjesec na hodočašće u Rim (što je bilo vrlo neobično i skupo u to doba) gdje ih u audijenciji blagoslivlja papa Pio XI. To je bila prekretnica u Franzovom životu, što su posvjedočili njihovi susjedi. Nakon vjenčanja se Franz ozbiljnije posvećuje vjerskom životu, pridruživši se svojoj ženi u molitvi i čestim pričešćivanjima. Svakodnevno su zajedno čitali Bibliju. Drugi su pripisivali Franziski obraćenje njezinoga muža, ali ona je tvrdila: “Pomagali smo jedno drugome da napredujemo u vjeri”.

Njihov je brak bio uzor skladnog, sretnog i plodnog zajedništva, zahvalnosti Bogu za ono što imaju, ali i ustrajnosti u vjeri u teškoćama. Franz je uživao provoditi vrijeme i sa svojim trima kćerima koje je dobio u braku s Franziskom i igrati se s njima, što je bilo u ono vrijeme vrlo neobično za očeve.

Mučeništvo Franza Jagerstattera još više zadivljuje čovjeka ako se uzme u obzir povijesni kontekst. U Austriji je, nakon pripojenja Njemačkoj, 10. travnja 1938. održan referendum o pripojenju, na kojem se čak 99,73 posto Austrijanaca izjasnilo u korist pridruživanja Trećem Reichu. U veljači 1943., mladog i zdravog Jägerstättera su unovačili u Wehrmacht, njemačku vojsku. Nekoliko dana nakon što je odbio služiti poslali su ga u zatvor. Dok je boravio u zatvoru, Franz je imao nebrojene prilike da promijeni mišljenje. Međutim, što je više čitao Bibliju i produbljivao svoju vjeru, sve je veću odbojnost osjećao prema nacizmu pa je nastavio odbijati služenje u vojsci. Predložio je da je spreman služiti kao medicinar na fronti, ali je taj prijedlog odbijen. U srpnju je osuđen na smrt, a u popodnevnim satima 9. kolovoza 1943. su mu odrubili glavu. Imao je 36 godina. 

Od samog početka, tj. od 1938. godine kad su nacisti preuzeli vlast nad Austrijom, Jägerstätter je odbijao surađivati s njima ili ih podupirati jer je smatrao da su kršćanstvo i nacizam potpuno nepomirljivi jedno s drugim. Sanjao je i jedan san koji je smatrao upozorenjem protiv nacizma: u njemu je vidio vlak u koji je hrlilo mnoštvo ljudi (suradnici nacističkog režima), a koji ih je odvozio u duhovnu propast; značenje vlaka mu se razotkrilo kao simbol cijelog nacističkog pokreta sa svim njegovim pridruženim organizacijama.

Uporno je ponavljao da se u nebo može doći jedino preko Katoličke crkve; a papa Pio XI. i nekoliko biskupa su naučavali da, s obzirom na nacističke teorije o rasnim i drugim pitanjima, nitko ne može biti u isto vrijeme nacist i dobar katolik. 

U to je vrijeme prevladavala ideja da poljoprivrednik laik treba činiti što mu naredi država. Takvom poslušnošću teret moralne odgovornosti za učinjena djela pada na one koji donose odluke, a ne na te poljoprivrednike. No Franz nije mogao pomiriti takav svjetonazor s činjenicom da ima slobodnu volju i smatrao je da se ne može zvati učenikom ako podvrgne tu volju pokretu kojega smatra sotonskim. Nije se htio boriti za naciste jer „Ako je ta stravična banda dopuštala toliko groznih stvari, vjerujem da je bolje da čovjek odmah žrtvuje svoj život nego da se nađe u smrtnoj opasnosti da počini grijeh pa tek onda umre …“. A Franziski je govorio: „Dokle god čovjek ima bezbrižnu savjest i zna da zapravo nije kriminalac, može i u zatvoru živjeti u miru … Mislim da ti je pametnije da kažeš djeci gdje im je otac nego da im moraš lagati.“

Franza su smatrali vjerskim fanatikom – možda čak i mentalno poremećenom osobom. Znali su ga vidjeti kako usred oranja zastaje da bi izmolio krunicu, kako pjeva himne dok čuva krave na seoskom pašnjaku, ili prekida rad na imanju da čita Bibliju. Često je postio i davao siromašnima noseći im hranu u svojoj naprtnjači. Posvetio se služenju u župnoj crkvi pa je ubrzo izabran za službu crkvenjaka (koju je obavljao besplatno, jer se inače za službu na sprovodu dobivala naknada).

Njegov je um bio potpuno oblikovan crkvenim dogmama – primjerice, o težini smrtnoga grijeha koji nas odvaja od Boga. Jedan primjer daje očito svjedočanstvo o tome. Naime, nakon smrtne osude, posjetio ga je u zatvoru u Berlinu njegov župnik fra Ferdinand Fürthauer da ga zadnji puta pokuša nagovoriti da se predomisli. Župnik svjedoči da je pokušao uvjeriti Franza da se prijavi u vojsku, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog svoje obitelji. Evo što mu je Franz odgovorio: „Možete li mi obećati da neću upasti u smrtni grijeh ako se pridružim tom pokretu?“ Odgovorio sam: „To ne mogu učiniti.“ Franzov odgovor na to je bio: „Onda se neću pridružiti.“

U drugoj prilici se izjasnio i o svojoj odgovornosti prema obitelji: Da imam i desetoro djece, još uvijek mi je najveća dužnost kako ću izgraditi sebe. (…) Ljudi stalno naglašavaju dužnosti savjesti koje se tiču moje žene i djece. Ipak, ne mogu vjerovati da je čovjek slobodan uvrijediti Boga time što će lagati (da ne spominjem ostale stvari koje će se od njega tražiti) samo zato što ima ženu i djecu.

Bio je kršćanin od glave do pete: najviše se to očitovalo u ljubavi za bližnje. Ali, još važnije, ljubio je Boga, i ljubio je Majku Božju. Franz je bio najsretniji kad mu je svećenik u ćeliju donio Euharistiju. Ostali zatvorenici poznavali su ga kao čovjeka koji je molio krunicu i koji je i drugima pomagao da je mole. Mnogo su mu značile tradicionalne posvetne molitve, što se vidi iz njegovog pisma ženi: „Zamisli samo što je Isus obećao onima koji će obdržavati devet petaka u čast Presvetog Srca Isusova.“ Osim toga, revno je proučavao katolički nauk. Prije nego što su ga uhapsili, napisao je katekizam za svoju djecu. U zatvoru je pisao bilješke o Bibliji, koje je u 208 točaka skupio u dokument pod nazivom „Što svaki kršćanin treba znati“.

Bio je jednostavan poljoprivrednik, ali i ozbiljan mislilac koji je znao što vjeruje i kako će to obraniti. Bio je revan u proučavanju svoje vjere.

Nakon što su Franza pogubili, nikad se nije ponovno udavala, a preuzela je od Franza i službu sakristanke u župnoj crkvi, a bila je i voditeljica Udruge katoličkih žena. 

Franziski nisu odobrili mirovinu za udovice i siročad. Vlasti su tvrdile da se zakonodavstvo o pomoći žrtvama odnosi samo na one koji su se borili za slobodnu i demokratsku Austriju – što se, kako su tvrdili, ne odnosi na Franza budući da se njegov otpor nacionalsocijalizmu temeljio na vjerskim uvjerenjima i zaključili da je bio ili depresivan ili lud. 

Godine 1990. na svjetlost dana izašli su novi dokazi u kojima se spominje i Franz – na primjer, dokumenti sa suđenja koje se održalo u Pragu. Godine 1997. se Franziska sa svojim kćerima obratila javnom pravobranitelju za Okružni sud u Berlinu, koji joj je odobrio službeno poništenje presude Vojnog suda Trećeg Reicha protiv Franza izrečene u srpnju 1943.

Franziska je predano čuvala sjećanje na svoga muža i nadgledala sve faze njegove kauze. Komemoracija se održavala 9. kolovoza svake godine, a prisustvovali su joj mnogi hodočasnici koje je Franziska osobno dočekivala i pozdravljala. Obiteljska kuća je obnovljena i služi kao muzej i centar za obrazovanje, a u njemu se može vidjeti izvorni namještaj i osobne stvari koje je muzeju darovala Franziska. Godine 2007., u svojoj 94. godini života prisustvovala je Franzovoj beatifikaciji, koju je vodio papa Benedikt XVI., okružena cijelom svojom obitelji – kćerima, unukama i šukununukama te Franzovom izvanbračnom kćerkom.

Uz sve ove detalje, nije neobično što je biskup Thomas Gumbleton, na slavlju prilikom obilježavanja Franzovog 80. rođendana, izjavio sljedeće: “Svjedočanstvo zbog kojega častimo Franza Jägerstättera bilo je zajedničko svjedočanstvo. Njegova odluka da se odupre sve do smrti nije donesena bez Franziske. Nije nastala bez boli ili strašnog duhovnog preispitivanja koje su oboje prošli, ali svakako proizlazi iz ponizne jasnoće savjesti. Njegova je dovela do dramatičnog čina; njezina da proživi (i preživi) taj čin otpora …

 

Izvaci iz spisa Franza Jägerstättera

“Najvoljenija ženo i majko. Nije mi bilo moguće poštedjeti te boli koju sad moraš trpjeti zbog mene. Kako li je samo moralo biti teško našem Spasitelju kad je, kroz svoju patnju i smrt, morao priuštiti toliko veliku žalost svojoj Majci  ̶  a sve su to morali podnositi zbog ljubavi prema nama grešnicima. Također zahvaljujem našem dragom Isusu što sam imao povlasticu trpjeti pa čak i umrijeti za Njega … Neka Bog primi moj život kao naknadu ne samo za moje grijehe nego i za grijehe drugih. (…) Kako je često bolan život onih koji žive kao samo napola kršćani; to je više vegetiranje nego život.”

(Oproštajno pismo, 9. kolovoza 1943.)

“Očito je da Bog daje toliko snage onima koji Ga ljube i koji se više brinu za vječno nego za svjetovno. Ni zatvor, ni lanci, ni smrtna kazna ne mogu me odvojiti od ljubavi Božje, ne mogu čovjeka lišiti vjere i njegove slobodne volje. Božja snaga ne da se nadvladati.”

(Berlin, nakon izricanja osude)

“Iako su, dok pišem ove riječi, moje ruke u lancima, ipak smatram da je to mnogo bolje nego kad bi u lancima bila moja volja.”

(Berlin, 1943.)

 

“Vjera je ta,” pisao je kardinal Newman, “po kojoj nastaju mučenici.”

A Franz je govorio: “Od Kristove smrti, u skoro svakom stoljeću su se događali progoni kršćana; Uvijek je bilo junaka i mučenika koji su dali svoje živote – često na užasne načine – za Krista i svoju vjeru. Ako se jednog dana nadamo dostići svoj cilj, i mi moramo postati junaci vjere.“

Neka nam njegove riječi budu poticaj i ohrabrenje.

 

MOLITVA:

Svevišnji vječni Bože, koji si rasplamsao oganj svoje ljubavi u srcu svoga svetog mučenika Franza Jagerstattera; daj nama, svojim poniznim slugama, istu vjeru i snagu ljubavi, da nama, koji se radujemo njegovoj pobjedi, bude na korist njegov primjer. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, koji s Tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.