Obitelj je neophodno dobro narodâ, neizbježan temelj društva i veliko blago supružnika kroz čitav njihov život. To je nezamjenjivo dobro za djecu koja moraju biti plod ljubavi, potpunog i velikodušnog darivanja roditelja. … Otac i majka izrekli su jedno drugome pred Bogom potpuni „da”, koji predstavlja osnovu sakramenta koji ih povezuje; na isti način, kako bi nutarnji obiteljski odnos bio potpun, potrebno je da kažu i „da” prihvaćanju svoje rođene ili posvojene djece koja imaju vlastitu osobnost i vlastiti karakter. Tako će ona nastaviti rasti u ozračju prihvaćanja i ljubavi, te je za nadati se da će, dostigavši dovoljnu zrelost, i ona poželjeti reći svoje „da” onima koji su im darovali život. (Govor pape Benedikta XVI na molitvenom bdijenju Petog svjetskog susreta obitelji, Valencija, 8. srpnja 2006.)
Sergio Bernardini rođen je u seoskoj obitelji u okolici Modene 20. svibnja 1882. godine. Smiren i suzdržan, obrađivao je zemlju i radio u obiteljskom mlinu. Želio je zasnovati pravu kršćansku obitelj u kojoj će cvasti duhovna zvanja, te se u dvadesetpetoj godini oženio Emilijom Romani, i dobio kćer i dva sina. Sreća nije dugo trajala – u periodu od samo četiri godine (1908.-1912.) pomrla mu je cijela obitelj – roditelji, jedini brat, supruga i sve troje djece.
Bila je to velika žalost i teška kušnja za njegovu vjeru. Uskoro je otišao u Ameriku da bi zaradio novac za troškove pogreba i neuspješnih liječenja. Zaposlio se u rudniku, ali se iz “straha da ne izgubi vjeru” nakon godinu dana vratio u Italiju.
Domenica Bedonni rođena je 12. travnja 1889. godine u selu Verica kod Modene. Nakon pučkih misija u svom mjestu nakratko je razmišljala da uđe u samostan, ali je uskoro shvatila da to nije njezin put. Zaručila se za jednog mladića, ali on je ubrzo umro.
Domenica i Sergio su se upoznali krajem 1913. godine, i vrlo brzo jedno u drugome prepoznali isti svjetonazor i istu viziju zajedničkog života. Vjenčali su se 19. svibnja 1914. godine u Verici, nastanili u obližnjem Barberinu i dobili prvu kćer. Nešto kasnije Sergio se vratio službi mlinara u rodnom selu, gdje im se rodilo još pet kćeri. Godine 1923. obitelj se preselila u Barberino, gdje su s radošću dočekali još dvije kćeri i dva sina.
Supružnici Bernardini bili su prvi i pravi učitelji vjere svojoj djeci. Svako jutro svi zajedno išli su na misu, pa i onda kada su živjeli podalje od crkve. Skupa su molili krunicu, odlazili na euharistijska klanjanja, sudjelovali u pučkim misijama. Nikad nisu imali mnogo ali se za siromahe uvijek našao tanjur juhe i komad kruha, jer je u njihovu domu vrijedilo “dobro djelo je najljepša molitva”. I strpljivo su podnosili životne nedaće koje ih nisu zaobilazile. Jednostavnost i siromaštvo njihova života prirodno su ih vodili franjevačkom idealu, te su u proljeće 1931. godine položili zavjete u Trećem redu sv. Franje.
Djeca su im bila bistra i vrijedna, pa su ih htjeli školovati, ali to uz skromne prihode nije bilo lako. Providnost ih je dovela do instituta u Albi koji je otvorio (danas blaženi) don Alberione, osnivač kongregacije Kćeri svetog Pavla. Institut je za skromnu naknadu nudio dobro obrazovanje, pa će se sve kćeri obitelji Bernardini školovati u Albi. Njih pet pridružilo se Kćerima sv. Pavla, jedna je ušla u franjevačku družbu Službenica Dobrog Pastira, a dvije su ušle u Treći red te stupile u brak. Sinovi su postali svećenici – kapucini, a mlađi je 1983. godine zaređen za nadbiskupa Smirne u Turskoj.
Domenica je često ponavljala “Bog nas je toliko blagoslovio; nikad mu nećemo moći dovoljno zahvaliti”. Na mladoj misi mlađeg sina priznala je “da, sretna sam, ali imam još jednu želju, htjela bih još sinova svećenika”. Ta će joj se želja ispuniti. Godine 1963. upoznala je mladog bogoslova iz Nigerije kojem je pomagala svojim skromnim prihodima. Felix Job, “usvojeni” sin obitelji Bernardini, 1966. godine je zaređen za svećenika, a kasnije je postao i nadbiskup Ibadana u svojoj domovini.
Godine 1939. Domenica i Sergio ostali su sami, i kako su imali puno troškova za školovanje djece, morali su imanje i kuću dati u zakup. Narednih šest godina za njih je vrijeme privremenog smještaja, a po završetku rata će podići skromnu kućicu. Krajem četrdesetih u misije su otišle kćeri Amelia i Augusta, a pedesetih i kći Agata te sin Giuseppe. Tako će ova obitelj dati Crkvi čak četvero misionara.
U poznim godinama Bernardinijevi su preselili kod udate kćeri Marije. Godine 1964. Sergio počeo je pobolijevati, a uz to su ga, inače vedrog i veselog, počele mučiti sumnje u Božje milosrđe. Ta tamna noć duše potrajala je dvije godine, i nestala par mjeseci prije smrti, 12. listopada 1966. godine. Domenica će vremeniti život vječnim zamijeniti 27. veljače 1971. godine.
Već u kolovozu iste godine župnik Elio Bonacorsi tiskao je knjižicu s mislima supružnika Bernardini, a 1983. godine objavit će proširenije izdanje koja će ubrzo doživjeti još dva izdanja. Mnogi vjernici koji su pročitali knjigu tražili su od modenskog biskupa da se otvori informativni postupak za beatifikaciju uzornih supružnika.
Biskupijski postupak otvoren je 20. svibnja 2006. godine, a zaključen dvije godine kasnije. Prije pet godina, 5. svibnja 2015. potpisan je dekret o herojskim krepostima bračnog para Bernardini.