U mnogim zemljama Romi su stigmatizirani kao ljudi koji „lažu kad zinu“ i koji vrebaju svaki trenutak da nešto ukradu. Pogrdno ih se naziva Ciganima – iako je taj naziv ponegdje poprimio i romantičan prizvuk, najviše zbog nomadskog načina života i žive osebujne glazbe. No blaženik o kojem je danas riječ dokaz je, kako je to rekao i papa Ivan Pavao II. prilikom njegove beatifikacije, da „njegov život pokazuje da je Krist prisutan u različitim narodima i rasama i da su svi pozvani na svetost koja se postiže obdržavanjem njegovih zapovijedi i ostajanjem u njegovoj ljubavi (Iv 15,11)“, te da „Isusovo milosrđe ne poznaje ni narodne ni rasne granice“. A prisutnim Romima – bilo ih je oko 40 tisuća – koji su iz cijeloga svijeta došli u Rim proslaviti taj jedinstveni događaj poručio je sljedeće: „Potrebno je nadvladati davne predrasude koje su dovele do toga da doživljavate različite oblike diskriminacije, a katkada i nepoželjnu marginalizaciju romskog naroda … Na svom putu svetosti El Pelé vam mora biti uzor i poticaj prema punoj integraciji vaše kulture u društveno okruženje u kojem živite“.

Cefferino Giménez Malla – poznat pod nadimkom El Pelé („Jaki“, „Hrabri“) – prvi je pripadnik romske narodnosti koji je proglašen blaženikom. To se dogodilo 4. svibnja 1997. godine, samo 60 godina nakon njegove mučeničke smrti 1936. godine pod vladavinom generala Franca.

Mnogi podaci o Zefferinu nisu jasni, pa tako ni o njegovom rođenju. Prema nekim izvorima rodio se u mjestu Benavente de Segria u Kataloniji, dok drugi tvrde da je njegovo rodno mjesto seoce Alcolea de Cinca blizu Barbastra u pokrajini Huesca u Aragonu. Roditelji su mu Juan Giménez i Josefa Malla, izrađivači košara, no i podatak o godini njegova rođenja je nesiguran: neki rođaci tvrde da je to 1865., dok se u literaturi nalazi 1861. Putujuće obitelji španjolskih Roma često su namjerno odgađale krštenje svoje djece do odrasle dobi kako bi izbjegli prijavljivanje i služenje u vojsci. Tako je bilo i sa Cefferinom.

O njegovom se djetinjstvu ne zna puno. Cefferino nije pohađao škole te nije znao čitati ni pisati. U skladu s tradicijom, najvjerojatnije se pridružio svom stricu, koji je također izrađivao košare. Četrdeset je godina živio kao nomad, više gladan nego sit. Vjerojatno je kao mali dječak i prosio.

Prema romskoj tradiciji, Cefferinu je ženu izabrao njegov otac još dok je bio u pubertetu. To je bila Romni Teresa Castro s kojom je stupio u brak prema tradicionalnom romskom obredu, koji se, iako „neslužben“, u romskoj zajednici smatra obvezujućim. Tek puno kasnije, 1912., s Teresom se vjenčao i u crkvi, kad je njemu bilo 51, a Teresi 53 godine. Nisu imali djece, ali su se, nakon što ih je njegov otac napustio, a majka umrla, brinuli o njegovoj mlađoj braći i sestrama, a posvojili su i Teresinu nećakinju Pepitu. Nju su kasnije upisali u katoličku školu i to bi mogao biti razlog za daljnje produbljivanje Cefferinovog odnosa prema Katoličkoj crkvi. Kad se Pepita udala, ona i muž su ostali u kući njezinog strica. Cefferino je gajio posebnu ljubav prema njezinoj djeci i s njima je provodio puno vremena.

Cefferino je okupljao djecu romskih obitelji i odrasle susjede, objašnjavao im Sveto pismo te ih učio moliti. Imao je dar smirivanja svakodnevnih problema koji su nastajali u zajednici i tako je pridonosio mirnom suživotu. Suvremenici svjedoče da se Cefferino obraćao djeci s velikim poštovanjem i razgovarao s njima „kao s odraslima“. Često je okupljao zajedno romsku i španjolsku djecu te uživao veliko poštovanje u objema skupinama. Bio je vrlo ugodna i duhovita osoba i teško mu je bilo ostati ozbiljnim kad se htio pokazati strogim. Govori se da se Cefferino nikad nije svađao. Njegovi prijatelji i rođaci uvijek su hvalili njegove diplomatske sposobnosti u rješavanju sukoba koji su izbijali među Romima. Kako bi smanjio napetost, priznavao je svakome da je u nečemu u pravu, tako da su ga svi voljeli i poštivali.

Nedugo nakon vjenčanja, Cefferino u gradiću Barbastru, u kojem se skrasio sa svojom ženom, započinje trgovinu magarcima i konjima i ubrzo postaje majstor svog zanata. Bio je izuzetno pošten. Glas o njegovim vrlinama milosrđa i pobožnosti proširio se nadaleko te je, iako nepismen, uživao ugled kod učenih ljudi zbog svog poštenja i mudrosti. U svojoj knjizi otac Fandosa piše: „Na tržnicama na kojima je trgovao životinjama oštrio je umijeće svoga zanata, domišljato koristeći sve dopuštene metode pridobivanja mušterija: dobru šalu, neku izmišljenu priču, živopisne usporedbe, nevine trikove. Nikad nije muljao ni lagao.“ Jednom je bio nepravedno osumnjičen za krađu i zatvoren, ali je na kraju proglašen nevinim. Odvjetnik koji je vodio njegovu obranu izjavio je sljedeće: „El Pelé nije lopov, on je sveti Cefferino, zaštitnik Cigana“. U svojim trgovačkim poslovima nikad nikoga nije prevario.

Jedan od njegovih najbližih prijatelja bio je Nicolas Santosa de Otto Escuerda, profesor građanskog i kanonskog prava na sveučilištu u Zaragozi. Preko njega je Cefferino upoznao mnoge odvjetnike, političare, liječnike i obrtnike koji su u to vrijeme bili najutjecajniji u gradu. De Otto kaže za Zefferina: „Malo je ljudi razumjelo prijateljstvo kao što ga je razumio Cefferino.“ Cefferino se s dubokim poštovanjem obraćao ne samo prijateljima nego i nepoznatim ljudima.

Što se tiče duhovnog života, Cefferino je s velikim žarom molio i činio djela milosrđa. Svaki je dan bio na sv. misi. Pridružio se bratstvu pod nazivom „Društvo euharistijskih utoraka“ koje se sastojalo od najutjecajnijih ljudi u gradu. Između ostaloga, to se Društvo skupljalo utorkom na sat euharistijskog klanjanja. Mnogi se također sjećaju da se Cefferino znao pridružiti svećeniku kad je posjećivao bolesnike koje nije poznavao. Prisustvovao je sprovodima i krštenjima donoseći velikodušne darove. Osim toga, često je posjećivao bolesnike u mjesnom sirotištu i molio s njima. Nastojao je da njegovo članstvo u filantropskom Društvu sv. Vinka ostane tajnom tako što je anonimno davao svoje priloge. Nije htio nikoga poniziti i uvijek je vrlo razborito dijelio milostinju: ovdje mlijeko majci za dijete, ondje odjeću ili hranu za skitnice.

U prosincu 1922. umire Cefferinova žena Teresa. Nakon njezine smrti Cefferino postaje pobožniji nego ikad. Pod vodstvom svećenika, profesora Nicolasa Santose de Otta, počinje karijeru katehista. Iako nije imao nikakvog formalnog obrazovanja i bio nepismen, Cefferino je bio pametan čovjek te je mogao sudjelovati u mnogim župnim aktivnostima kao što su svetačka slavlja, noćna klanjanja, ministriranje i posjeti bolesnicima, predvođenje molitve krunice, dirigiranje zboru itd. Proširio se glas o njegovoj svetosti. Ljudi su pazili kako se ponašaju i što govore u njegovoj prisutnosti. No on je također bio i čovjek čija je radost bila zarazna. Tako 1926. taj ljubitelj prirode postaje članom Franjevačkog svjetovnog reda.

Kako je stario, sve je češće posjećivao obitelj Otto, gdje ga je uvijek čekala njegova soba i prostrt stol. Djeca su se prema njemu odnosila kao prema članu obitelji i uvijek se s ljubavlju sjećaju priča i legendi koje im je Cefferino pričao za laku noć. Pepitina djeca, od kojih su neka još živa, također se sjećaju njegovih živopisnih priča o svecima, koje je Cefferino vjerojatno posuđivao iz španjolske književnosti i legendi koje su putujuće skupine Roma često izvodile na sajmovima.

Nakon izbornog uspjeha Narodne fronte u Španjolskoj godine 1936., antidemokratske snage su odgovorile vojnim pučem pod vodstvom generala Franca. Položaj Crkve rezultirao je napadima na njezine predstavnike tijekom okrutnog građanskog rata. Godine 1936. stanje se zaoštrilo i u Barbastri. Novi se biskup već suočio s nekim problemima vezanima za preuzimanje katedre, a gradonačelnik je vrlo brzo zabranio zvonjavu crkvenih zvona. Iako se znalo da je opasno ići gradom, Cefferino je htio vidjeti što se događa te je ipak otišao. Tom je prilikom vidio kako vojnici uhićuju mladog svećenika i zauzeo se za njega. Vojnici su napali Cefferina te su, nakon što su kod njega našli džepni nož i krunicu, uhapsili i njega i odveli ga u mjesni samostan koji je pretvoren u zatvor. Cefferino je tamo bio zatvoren s još 350 ljudi, koje je cijelo vrijeme poticao na molitvu krunice.

Želeći ga spasiti, njegov znanac, mladi anarhist, pokušao ga je nagovoriti da dopusti da mu se oduzme krunica govoreći mu da će ga tada pustiti. No Cefferino je to odbio i, prema riječima svjedoka, nastavio još jače moliti. Još je dva tjedna proveo u ćeliji. Rano ujutro 9. kolovoza, njega i još 19 zatvorenika prebacili su kamionom na groblje. Vozač je kasnije izjavio da je tijekom vožnje Cefferino, kojemu je tada bilo oko 75 godina, stalno ponavljao: „Živio Isus Kralj“. Na groblju su zatvorenike postavili uza zid i poubijali. Cefferino je u džepu stiskao svoju krunicu. Njegovo je tijelo bačeno u zajedničku grobnicu i zaliveno vapnom. Tek nakon rata Cefferino je pokopan uz svoju ženu. Osim krunice, iza njega je ostao samo još svežanj ključeva od staje, koji se danas štuju kao vrlo dragocjene relikvije.

Cefferino je bio ponosan na svoje podrijetlo i govorio je romskim jezikom kad god je mogao. Godine 1999. je nevladina neprofitna organizacija pod nazivom MENT, sa sjedištem u Pragu, koja se između ostalog bavi i obrazovanjem romske djece, pripremila kompendij kratkih informacija o desetero zaslužnih Roma iz raznih europskih zemalja. Osim što trebaju poslužiti kao uzori romskoj djeci, primjeri tih osoba također trebaju pomoći da se među češkom djecom probudi svijest o romskoj povijesti i kulturi. Među tih deset imena nalazi se i ime Cefferina Giméneza Malle – El Peléa.

Jedan primjer iz Cefferinovog života, priča je nastala još 1919.:

Jedan je bivši gradonačelnik, imenom Rafael Jordán, imao tuberkulozu. Jednom je, prilikom putovanja u inozemstvo, doživio napadaj  i iskašljavao je krv. Govori se da Ceferino nije ni sekunde oklijevao. Ne bojeći se zaraze, uprtio je bivšeg gradonačelnika na leđa, odnio ga kući i putem ga je tješio. Jordánov je brat, Simón, kasnije potražio Ceferina da ga nagradi za pomoć. Ponudio mu je da otputuje u Francusku i kupi cijeli vagon magaraca, koje bi Ceferino mogao prodati i tako zaraditi. I tako je Ceferino otputovao sa znatnom svotom novca, a kad je prodao sve magarce, požurio je kući s namjerom ne samo da Simónu vrati posuđeni novac već da s njime podijeli i zaradu.  Simón Jordán odbio je njegovu više nego velikodušnu ponudu.

Iz homilije Pape Ivana Pavla II. na misi beatifikacije blaženog Ceferina, u nedjelju 4. svibnja 1997. (na kojoj je bilo nazočno 40 tisuća vjernika):

„Vas sam nazvao prijateljima“ (Iv 15,15) Isto je tako u Barbastru Rom Cefferino Giménez Malla, poznat kao „El Pelé“, umro za vjeru u kojoj je živio. Njegov je život dokaz da je Krist prisutan u različitim narodima i rasama te da su svi pozvani na svetost koja se postiže tako da se čuvaju Njegove zapovijedi i ostane u Njegovoj ljubavi (usp. Iv 15,11). El Pelé je bio velikodušan prema siromasima i rado ih je primao, usprkos vlastitom siromaštvu; pošten u svojim djelima, vjeran svom narodu i romskoj rasi, obdaren izvanrednom prirodnom inteligencijom i darom savjetovanja. On je nadasve bio čovjek dubokih vjerskih uvjerenja.

Njegovo često sudjelovanje na misi, posvećenost Blaženoj Djevici molitvom krunice, te članstvo u različitim katoličkim zajednicama pomogli su mu da njeguje čvrstu ljubav prema Bogu i bližnjemu. Stoga se nije premišljao, čak ni po cijenu vlastitog života, kad je trebalo stati u obranu svećenika kojega su htjeli uhapsiti, te je zbog toga završio u zatvoru gdje nikad nije prestao moliti, a na kraju je i ubijen s krunicom čvrsto stisnutoj u ruci. Blaženi Ceferino Giménez Malla znao je kako sijati mir i solidarnost među svojima, a često je posredovao u sukobima koji ponekad izbijaju između Roma i farmera, pokazujući tako da se Kristova ljubav ne da ograničiti rasom ili kulturom. „El Pelé“ se zauzima za sve pred našim zajedničkim Ocem, te ga Crkva preporučuje kao uzor koji treba slijediti i dragocjeni primjer univerzalnog poziva na svetost, posebno za Rome koji su s njim kulturno i etnički bili tijesno povezani.