Godine 2015. proglašeni su svetima roditelji Male Terezije, Zélie i Louis Martin, i oni su prvi bračni par u povijesti Crkve kanoniziran zajedno. Možda je manje poznato da je prvi bračni par proglašen blaženim još 2001. godine, i da su to franjevački trećoredci, Maria i Luigi Beltrame Quattrocchi. Proces beatifikacije je u međuvremenu otvoren za još jedan trećoredački bračni par, Liciju i Settimija Manelli, ljude velike vjere i otvorenosti životu.
Settimio Manelli rodio se u gradu Teramo na Uskrs 25. travnja 1886. godine. Bio je treće od šestero djece u obitelji kojoj je intelektualni odgoj bio znatno važniji od vjerskog. Nakon studija klasičnih jezika i prava u Rimu i Bologni zaposlio se kao profesor u gimnaziji. U prvom svjetskom ratu bio je pilot u talijanskoj avijaciji. Nažalost, taj inteligentan čovjek široke kulture i dobra srca nije imao vjere.
Život mu se iz temelja promijenio kad je 1924. godine u San Giovanni Rotondu upoznao oca Pija i krupnim koracima krenuo putem obraćenja. Isus, koji je dotle za njega bio tek jedan od velikih moralnih učitelja, postao je Put, Istina i Život.
Licia Gualandris rođena je 13. srpnja 1907. u gradiću Nembro u blizini Bergama, kao sedmo od desetero djece uglednih i pobožnih roditelja. Zahvaljujući kućnom odgoju i utjecaju jednog svetog svećenika još u djetinjstvu je bila vrlo pobožna, s posebnom ljubavi prema Blaženoj Djevici i Euharistiji. Po završetku tehničke škole ozbiljna i vrijedna djevojka zaposlila se u tvornici u kojoj je radio i njezin otac.
Licia i Settimio upoznali su se 1925. godine u u domu zajedničkih prijatelja. Usprkos velikoj razlici u godinama oboje su bili sigurni da su sreli osobu koju im je Bog namijenio za bračnog druga. Vjenčali su se 15. lipnja 1926. godine, te otputovali u San Giovanni Rotondo po blagoslov oca Pija. On će postati njihovim duhovnikom i zaštitnikom njihove obitelji, a na njegov poticaj oboje će ući u Franjevački treći red.
Prvih nekoliko godina živjeli su u Bergamu i dobili dva sina. Ali kako Settimio nije krio odbojnost prema Mussolinijevom režimu, 1928. godine je po kazni premješten u Rijeku (koju je Kraljevina Italija anektirala nakon Rimskih ugovora), u kojoj nisu nikog poznavali. Prije odlaska otac Pio ih je tješio, rekavši da će sve biti dobro i da će se vratiti nakon sedam godina. I zaista, Rijeka je za Manellijeve bila prava oaza mira. Settimio je predavao u tehničkoj školi, surađivao u časopisu franjevaca kapucina, te postao predsjednikom lokalnog ogranka Katoličke akcije. Sprijateljio se i s riječkim biskupom koji mu je povjerio podučavanje klasike u sjemeništu.
Kako se prof. Manelli i dalje nije htio uključiti u fašistički pokret, 1935. godine poslan je na tzv. Disciplinsku komisiju u Rimu. Postojala je velika mogućnost da mu trajno zabrane raditi, a njegova plaća je bila jedini prihod obitelji … i upravo su dobili sedmo dijete. Nisu očajavali već se uzdali u Božju providnost, i Settimio je uspio zadržati posao. Iste su se godine preselili u Luceru gdje su proveli sljedećih trinaest godina. Mali grad nije puno toga nudio, ali se preseljenje pokazalo kao blagoslov jer je Lucera bila pošteđena ratnih razaranja.
Nakon rata obitelj se radi školovanja djece preselila u Rim. Prve godine života u glavnom gradu bile su teške, jer su troškovi života bili znatno veći no u provinciji. Sva djeca, njih trinaest, su maturirala, a osmero je završilo i fakultet, sve to sa samo jednom plaćom i velikom vjerom u Providnost.
Sredinom 1976. godine supružnici Manelli proslavili su zlatni pir, okruženi brojnim potomcima. Dvije godine kasnije, 26. travnja 1978. godine Settimio je umro. Bio je to dan nakon njegovog 92. rođendana, i blagdan Gospe dobrog savjeta. Licia je poživjela još 26 godina. Umrla je u nedjelju 18. siječnja 2004. godine, na dan kad se čitalo evanđelje o svadbi u Kani.
***
U svom dugom životu supružnici Manelli nisu bili pošteđeni neimaštine, progona, rata, bolesti, pa ni smrti svoje djece. Petero djece izgubili su prije rođenja, a još troje umrlo je u nježnoj dobi. Ali nisu zaboravljali da je život čudesan Božji dar koji treba živjeti s radošću i zahvalnošću. Kroz svoje dane išli su krijepljeni molitvom, Svetim pismom, sakramentima i pobožnim štivom. Svako jutro, dok su djeca još spavala, majka je žurila na prvu svetu misu, a po njenom povratku je otac odlazio u crkvu. Navečer su svi zajedno molili krunicu. Manellijevi su nalazili vremena i za osobnu molitvu, te za duhovno štivo – ona je voljela djela Franje Saleškog, Male Terezije i Gemme Galgani, on je čitao sv. Augustina, Tomu Akvinskog, Katarinu Sijensku, Tereziju Avilsku i Ivana od Križa.
Za njih su djeca bila Božji dar, pa su sa svakim novorođenim hodočastili u Loreto, da ga u Nazaretskoj kućici posvete Gospi. Jedanaestero djece Manellijevih stupilo je u brak, i roditeljima podarilo 48 unuka i više od 140 praunuka. Sin Stefano postao je franjevac, i 1990. godine osnovao novi redovnički institut marijanskog usmjerenja, Franjevci od Bezgrješne.
Supružnici Manelli su još za života bili na glasu svetosti. Danas mnogi vjernici dolaze na njihov grob u svetištu Gospe od dobrog savjeta u Frigentu moliti za svoje obitelji. Brojni bračni parovi svjedoče da su svoje dijete izmolili upravo od svetih supružnika.
Biskupijski postupak za proglašenje blaženima svečano je otvoren je 20. prosinca 2010. u Rimu, a zatvoren 27. lipnja 2014. godine.