Prav. 15
(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 15)
Promicati pravdu i biti prisutni u javnom životu
Iako Franjo uvijek vrlo snažno naglašava povlaštenost svjedočiteljskoga života svoje braće i sestara, on ne zaboravlja ni sudjelovanje u sveukupnom životu Crkve i društva jer onaj koji se odluči slijediti Krista Gospodina, treba se osjećati odgovornim za sve. Stoga Pravilo u br. 15 donosi:
Neka svjedočanstvom svoga humanoga života, kao i hrabrim pothvatima, koliko pojedinačnim, toliko i zajedničkim, promiču pravdu, osobito na području javnoga života, preuzimajući na sebe, u skladu sa svojom vjerom, i konkretne obveze.
a) Svjedočenje životom i hrabrim pothvatima u skladu s vjerom
Kršćanstvo je kroz cijelu svoju povijest iznenađivalo svijet životnošću svojih inicijativa, pa je činjenica da su upravo narodi koji su živjeli u ozračju kršćanske kulture i baštine najnapredniji jer kršćanstvo potiče na stvaranje, sudjelovanje u velikom djelu stvaranja i spasavanja. To se na poseban način može reći o franjevačkome pokretu koji je u Crkvi i u društvu u mnogim vidicima značio odvažne pomake. Spomenimo samo odbijanje trećoredaca da nose oružje i da polažu zakletvu vojne vjernosti gospodarima, ili osnivanje prvih banaka “Monti di pietà” koje su novac posuđivale i siromasima i to uz vrlo niske kamate i tako mnoge spasile od lihvarskih bankara.
Ove zahtjeve Pravila valja uzeti vrlo odgovomo baš zato što je još uvijek prisutan stav među kršćanima, pa i među nama pripadnicima franjevačke obitelji, da je bolje pričekati i vidjeti što će drugi poduzeti kako se ne bismo izložili nepotrebnom riziku traženja novih putova i oblika evanđeoske prisutnosti u ovome svijetu.
Ne treba ni naglašavati koliko je ovaj poticaj Pravila važan baš danas u našim prostorima jer baš je ovo vrijeme vrijeme odvažnih pothvata. Dugo je i naš FSR bio gotovo prisiljen biti u drugom planu i svoj život i aktivnosti provoditi polujavno. Stoga sada treba svim intenzitetom i svom velikodušnošću ući u dinamizam sadašnjega trenutka povijesti. Istina je da je važna franjevačka oznaka suradnja sa svima, ali je isto tako vlastito franjevačkom duhu i franjevačkoj viziji života da franjevci budu kreativni, da se usude započeti i sanjati nove inicijative koje podižu kvalitetu života. Očito je da onaj koji želi biti u prvim redovima, koji traži, koji promiče i predlaže nove oblike života i djelovanja ne može bez rizika. To ne znači da treba zaboraviti baštinu i dosadašnja iskustva, ali valja naglasiti da se franjevačka vjernost ne odnosi ponajprije na neke oblike života, nego na Duha koji je uvijek nov i koji neprestano stvara novo.
b) Promicati pravdu u skladu sa svojom vjerom
Svakako treba reći da današnji čovjek uz mnogo svojih nedostataka i mana ima i velikih odlika među kojima vrlo važno mjesto zauzima osjećaj za pravdu u različitim oblicima. Pravilo traži da franjevački trećoreci budu osobito osjetljivi i aktivni u promicanju pravde i u stvaranju novoga mentaliteta među ljudima po kojemu će svi biti još osjetljiviji za svaku nepravdu, ne samo za one koje nas pogađaju. Taj osjećaj za pravdu ne može ostati samo sentimentalizam, optuživanje i jadikovke, nego treba postati založeni rad u promicanju pravde. Jedan od načina stvaranja novoga mentaliteta jest i zauzeto proučavanje nauka Crkve što ga imamo osobito razrađena u posljednjih stotinu godina. S radošću ističemo da je KS nedavno izdala sve te dokumente u jednoj knjizi (“Sto godina katoličkoga socijalnog nauka”, Zagreb, 1991.)
Ovdje treba naglasiti da se ne radi o nekoj općoj pravdi, nego o evanđeoskoj pravednosti, jer franjevački trećoreci u svemu što jesu ili što čine postupaju u skladu sa svojom vjerom. To je taj veliki dug svijetu što ga imaju i franjevački trećoreci: učiniti sve da cijeli svijet sve više postaje kraljevstvo Božje. To će, kako Pravilo želi, činiti pojedinačno i zajednički.
Na to nas poziva i Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Stota godina: “Kako bi se, dakle, aktualizirala pravda te ljudska nastojanja uspjela da je ostvare, potreban je dar milosti koji dolazi od Boga. Po njoj se, u suradnji s ljudskom slobodom, dobiva ona otajstvena prisutnost Boga u povijesti što je Providnost.
Iskustvo novosti koje se živi slijedeći Krista zahtijeva da ga predajemo drugim ljudima u konkretnosti njihovih poteškoća, borbi, problema i izazova kako bi se te teškoće rasvijetlile i postale humanijima u svjetlu vjere. Vjera, naime, ne samo pomaže da se nađu rješenja nego čini da se mogu još ljudski proživljavati također situacije trpljenja, da se u njima čovjek ne izgubi i ne zaboravi svoje dostojanstvo i svoj poziv.” (CA 59)