Komentar Pravila 26 OFS-a (fra Nikola Vukoja)

Prav. 26

(Pravilo Franjevačkog svjetovnoga reda čl. 26)

DUHOVNA I PASTORALNA ASISTENCIJA

U lipnju 1987. godine, prigodom otvorenja Marijanske godine, započeli smo objavljivati Komentar Pravila FSR-a. Napokon smo, poslije četrdesetak nastavaka, došli do kraja i u ovome broju Brata Franje objavljujemo komentar posljednjega članka Pravila. U sljedećem broju bit će još duhovni komentar Blagoslova sv. Franje što ga nalazimo na kraju našega Pravila. U međuvremenu ćemo polako pripremati sve to za tisak jer se mnogi asistenti i mnoga bratstva FSR-a živo zanimaju kad će imati u rukama sve objavljene tekstove koji će moći pomoći u formaciji novih članova, ali i u trajnoj formaciji svih članova FSR-a.

Na kraju Pravila dolazi vrlo zanimljiv i važan tekst. On zapravo s 1. čl. Pravila na neki način podupire i zaokružuje sve ono što se u Pravilu FSR-a nalazi. Oba ta člana govore o uzajamnom životnom zajedništvu FSR-a s Prvim redom i ostalim franjevačkim zajednicama. Svi oni nastoje, na raznovrsne načine i u različitim oblicima, ali u međusobnom životnom zajedništvu, učiniti nazočnom karizmu zajedničkoga Serafskog oca u životu i poslanju Crkve (Pravilo, čl. 1)

A posljednji, 26. čl. kaže: Vijeća različitih stupnjeva zatražit će, na temelju Konstitucija, kao konkretni znak zajedništva i suodgovornosti, od poglavara četiriju franjevačkih redovničkih obitelji, s kojima je Franjevačka svjetovna zajednica stoljećima bila povezana, redovnike sposobne i spremne za duhovne asistente.

Predsjednik će se, u dogovoru sa svojim vijećem i po propisima Konstitucija, pobrinuti da povremeno zatraži od nadležnih redovničkih poglavara pastoralni pohod i od odgovornih višega stupnja bratski pohod. Svrha ovih pohoda je da se pomogne vjernost karizmi, bolje opsluživanje Pravila i pribavi veća pomoć u zajedničkome životu.

Kao konkretan znak zajedništva i suodgovornosti

Svako bratstvo je dinamička zajednica otvorena rastu i razvoju, spremna da pomaže pojedine članove i druga bratstva, ali jednako tako da prihvati pomoć drugih. To zajedništvo i uzajamnu suodgovornost treba njegovati osobito s tri obitelji Prvoga reda i sa STR-om. Ovdje se s općih načela i poziva na zajedništvo prelazi na konkretni znak toga zajedništva i suodgovornosti, a to je duhovna asistencija i pastoralni pohod.

Smatram da se treba osobito istaknuti riječ “suodgovornost”, uzajamno upotpunjavanje Prvoga i Trećega reda, jer upravo suodgovornost ima posebnu težinu u uspostavljanju njihovih životnih odnosa. O tome vrlo odrješito govore i GK FSR-a (čl. 8595)

Vijeća će zatražiti redovnike sposobne i spremne za duhovnu asistenciju

Pravilo ide odmah na ono središnje, a to je da FSR od cijele franjevačke obitelji, napose od Prvog reda, treba prije svega duhovnu pomoć u svome rastu u evanđeoskom duhu i u franjevačkome načinu života. To je i konkretni znak zajedništva i suodgovornosti. Riječ je o suodgovornosti za život i rast zajednice FSR-a, stoga je istaknuto da vijeća traže duhovne asistente. Ona trebaju imati inicijativu i ne čekati da o tome samo drugi vode brigu. U tome duhu bilo bi posve ispravno kad bi vijeća tražila konkretne redovnike za koje smatraju da su sposobni i spremni za to. Asistenti ne bi smjeli biti imenovani bez suglasnosti vijeća, a pogotovo ne nametnuti. Pravilo je u tome precizno i govori o sposobnim i spremnim redovnicima. Oni su animatori duhovnosti, a ni u kom slučaju voditelji upravitelji. nije riječ samo o promjeni terminologije, nego o novoj teologiji laikata u životu Crkve kako je iznosi Vatikanski II.

Time se isto tako pretpostavlja da će se zajednice Prvoga reda odgovorno truditi da prikladnom formacijom pripravljaju braću i za to služenje. Kad je riječ o prikladnosti i spremnosti za to služenje, čini mi se, da je tu najvažnije da braća vjeruju u važnost toga, da se odgovorno priprave za to i teološki i duhovno, da dobro poznaju novi duh i strukturu FSR-a.

Sam način traženja i imenovanja duhovnih asistenata određuje se GK i različitim statutima, ali važno je da se drži toga temeljnog načela.

Pastoralni i bratski pohodi

Upravo stoga što život po ovome Pravilu nije lak i što zahtjeva istinsko i velikodušno zalaganje svih, predviđen je i jedan tipični franjevački način suodgovornosti jednih za druge, a to su pastoralni i bratski pohodi. Franjo je i inače čovjek koji sve gradi na međusobnim odnosima, pa za njega nisu u prvom redu dekreti i propisi, nego živo svjedočenje i uzajamno ohrabrivanje, poticanje i ispravljanje koji se ostvaruju u bratskim susretima. To se najlakše postiže osobnim pohodima poglavara ili pohoditelja. Pastoralni i bratski pohodi su vrlo važni u franjevačkome načinu života jer se na taj način osjeća solidarnost i suodgovornost jednih za druge u posve konkretnim životnim okolnostima u kojima pojedinac ili bratstvo živi.

Franjo taj način uvodi već u počecima svoga bratstva i piše: “Braća koja su ministri i sluge ostale braće neka pohađaju i opominju svoju braću i neka ih ponizno i ljubezno popravljaju, ne nalažući im ništa što bi se protivilo njihovoj duši…” (PPr X 1) i “neka ih često pohađaju i duhovno opominju i ohrabruju” (NPr IV 2).

I trećoredska bratstva, kao i ostale grupe i zajednice, mogu biti u opasnosti da se umore, da im splasne životni zanos, da se opuste ili da klonu. Može im se dogoditi da ne budu u stalnoj težnji i nastojanju da žive evanđeoskim životom. “Stoga im je potreban ohrabrujući pohod drugih da se pomogne vjernost karizmi, bolje opsluživanje Pravila i da se pribavi veća pomoć u zajedničkome životu”, kako se kaže u našem tekstu. O tim pohodima detaljno govore i GGKK čl. 92-95.

Kad je riječ o pohodima, razlikuju se dvije vrsti pohoda: pastoralni i bratski. Prvi je u kompetenciji redovničkih poglavara, a bratski je zadaća ministra ili predsjednika područnih bratstava FSR-a. No, ono što je osobito važno jest to da pohodi nisu kontrola hladnih procjenitelja i prosuditelja, nego pohod braće i sestara koji su “toliko bliski, ljubezni i dobrostivi da bi im mogli govoriti i s njima postupati kako postupaju gospodari sa svojim slugama” (usp. PPr X 5).

Bratski život po Evanđelju, kako ga opisuje Pravilo, nije apstraktna stvarnost, nego je to hodočašćenje i napredovanje krhkih i slabih ljudi na evanđeoskome putu. To je način života u svijetu punom napetosti i neprihvaćanja onoga što je Božje. Stoga se tako otvoreno govori o prikladnosti, pripremanju, o poteškoćama, padovima, o potrebi duhovne i materijalne pomoći. Zbog toga je nužna uzajamnost životne odgovornosti jednih za druge, napose odgovornost Prvoga reda. Uz to se ni u kom slučaju ne smije zaboraviti ni na Božje djelovanje u nama i za nas, jer on ostaje vjeran svojoj ljubavi u kojoj je izabrao neke da žive na ovaj specifični franjevački način.

Franjo je duboko vjerovao da je Gospodinu stalo do njegove braće, da ih je on u svojoj ljubavi htio i želio, da ih Bog ljubi i brine se za njih puno više negoli on sam. O tome nam svjedoče i njegova prva braća. “Kad je jednom prilikom opazio i doznao kako poneka braća u Redu daju loš primjer i kako se također udaljuju od najvećega savršenstva svoga poziva, srce mu se uznemirilo pa je jednom zgodom u svojoj molitvi rekao: ‘Gospodine, tebi preporučujem obitelj koju si mi dao!’

Nato mu je Gospodin odgovorio: ‘Kaži mi zašto se toliko žalostiš ako koji od braće napusti Red i ako braća ne idu onim putem koji sam ti pokazao? Osim toga mi kaži: Tko je ustanovio Red manje braće? Tko čovjeku daje milost da u njemu čini pokoru? Tko u njemu daje milost ustrajnosti? Zar nisam to ja?’

I u dubini duše mu je rečeno: ‘Nisam te izabrao da budeš na čelu moje obitelji zbog učenosti i govorničke sposobnosti, nego sam te izabrao jer si bio jednostavan da bi mogao znati, kako ti tako i drugi, da ću ja bdjeti nad svojim stadom. Nemoj se toliko žalostiti, nego radi što radiš, čini što činiš jer sam u svojoj vječnoj ljubavi ustanovio Red manje braće. Zato znaj da Red toliko ljubim, i da će svaki brat koji se vrati svojoj bljuvotini umrijeti izvan Reda. Poslat ću drugoga u Red da namjesto njega primi vijenac. Uzmimo da se taj još nije rodio, učinit ću da se rodi! A da znaš koliko mi je drag život i Red manje braće: uzmimo da od cijeloga Reda ostanu samo trojica braće, nikada ih neću zapustiti.’” (LP 112)