Riječ duhovnog asistenta, siječanj 2024.
Naša je franjevačka tradicija sačuvala osobitu ljubav svetoga oca Franje prema našemu Gospodinu, prema “Rođenju Djeteta Isusa”, odnosno prema Božiću.
Toma Čelanski ističe: “Jasle su oltar gdje se služi svečana misa”
Za to je Franjo zatražio dozvolu od pape. To je bila novost i u liturgijskom, ali i u teološkom smislu. Franjo je spojio otajstvo Božića s euharistijskim otajstvom. Za euharistiju upotrebljavao je izraz “Tijelo Gospodinovo”. Time je htio reći: Utjelovljenje je stvarnost koja se stalno zbiva i to baš u sv. misi. Stoga je htio da mu na Božić “jasle” posluže kao oltar te tako napose naglasi da Božić i euharistija izražavaju Gospodinovo utjelovljenje.
To je lijepa tradicija naših samostanskih crkava i kapelica, jaslice i oltar su znak utjelovljenja.
Franjino sudjelovanje u božićnoj misi
Čelanski ističe da je Franjo kao đakon pjevao Evanđelje “zvonkim glasom”, a potom je propovijedao. Očito da je to Svetac činio nekako drugačije i pobožnije negoli ostali navjestitelji.
Franjo je bio u zanosu pa su tamo prisutni čudesno doživjeli njegovu propovijed. A govorio je “o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu.” Siromašak je bio impresioniran stvarnošću: “Bog je postao malenim djetetom.” Rotzetter je Franjinu propovijed sažeo u riječi: “Bog je uvijek manji, u bespomoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog” (Živjeti Evanđelje s Franjom Asiškim, str. 29.). Iz ovoga možemo zaključiti da je Gospodin Isus jedini pravi “manji brat”, a mi smo pozvani da ga nasljedujemo postajući svakim danom sve više “manji”.
Franjo je zadivljen “Betlehemskim Djetešcem”, s njime suosjeća, njemu tepa. Na neobičan način izgovara ime Isus – da se oblizuje, a ime Betlehem – kao da bleji. Tako izražava ljubav prema Gospodinu cijelim tijelom, a osobito mislima, glasom i osjećajima.
Tako moramo nasljedovati Franju i svojim pjevanjem, načinom izricanja Riječi Božje i molitava, a iznad svega uživljenošću u Gospodinova otajstva, te živom pobožnošću i ljubavlju.
Iz ovoga božićnog slavlja Čelanski ističe i božićne kreposti :
- ljubav, kojom je prožeto ovo božićno slavlje, osjećajna je, ne samo nutarnja, nego i izvanjska stvarnost;
- radost, kojom odiše čitavo božićno slavlje u Grecciu. Ona je plod blizine Božje, “što je Gospodin slave” postao našim bratom;
- jednostavnost ili prostodušnost, krepost je koju je Franjo osobito cijenio i volio, nježne su se crte morale zapaziti u božićnom slavlju jer je oko moralo biti iskreno, istinito i skromno;
- siromaštvo, ono se u ovim izvješćima ističe kao krepost Gospodina Isusa i njegove presvete Majke, a Franjo ga je osobno usvojio i obvezao na njega svoju braću;
- poniznost, to je Isusova značajka jer se on s visina svoga božanstva snizio na našu ljudskost, a mi je moramo usvajati svojim unutrašnjošću kako bi se ostvarila i na van;
- duh djetinjstva, koji izlazi iz otajstva Betlehemskog Djetešca koje se bezbrižno prepustilo u naše ljudske ruke dijeleći s ljudima sve “potrebe i neprilike”…
Ove božićne kreposti volja promišljati, iznutra usvajati te nastojati provoditi u život u svim prilikama života.
U Božiću trebaju imati udjela ne samo ljudi, nego po Franjinu doživljavanju Božića i sva stvorenja.
Vol i magarac bi trebali imati više sijena, ptice, napose “sestre ševe” više “žita i sjemenja”. Zapravo sva bi stvorenja trebala osjetiti božićno slavlje jer je za Franju “Božić svetkovina nad svetkovinama”. Štoviše, “Božić nikada nije petak”, ne treba držati post i nemrs jer je to blagdansko slavlje, a ne stanje pokore.
I mi smo, Franjinom dušom slavili Božić, unijeli cijeloga sebe, svoje srce i osjećaje, svoje unutrašnje promišljanje, ali i izvanjsko radovanje. I da bi se to i dalje u nama i među nama stvarno događalo, potrebno je više molitve i meditacije, više kontemplacije, tj. istinskoga motrenja “Betlehemskog Djetešca”.
Iskoristimo od Crkve darovanu nam mogućnost potpunog oprosta do 2. veljače 2024. godine!
fra Zdravko Lazić