Izlet na Zeleni Vir

Izlet na Zeleni Vir i Vražji prolaz kod Skrada

09. 05. 2010.

Niti nepunu godinu od našeg izleta (srpanj 2009.) na ovo prekrasno i čudesno mjesto prirodnih ljepota evo nas ponovo na istom odredištu. Što je ljude ponukalo da opet idemo na Zeleni Vir? Pa prema svemu sudeći fotke na internetu s prošlogodišnjeg izleta. Dosta se zainteresiranih javilo, ali ih je nekolicina otkazala kao što to obično biva, no ipak se našlo osam hrabrih za ovaj privlačni planinarski pothvat.

Okupili smo se ili bolje reći okupljali smo se po Zagrebu do 8 i 10 sati, a onda krenuli prema Karlovcu, razumije se, autocestom. Nakon pola sata ugodne vožnje stigli smo u grad na četiri rijeke. Svetu misu smo slušali u Nacionalnom svetištu sv. Josipa na Dubovcu.

Nakon mise kratko razgledavanje svetišta unutra i okolo te nastavak puta prema Skradu starom dragom Karolinom koja je bila može se reći sablasno pusta; nigdje auta ususret, a nitko nas i ne prestiže.

I tako do Skrada cijeli debeli sat vožnje. Iz Skrada smo nastavili automobilima do Zelenog Vira oko 15 min „strme” vožnje po opasnoj i uskoj cesti.

Bilo je oko 12 sati kad smo bili na početku staze; spremni za Vražji prolaz, Muževu špilju i dalje uzbrdo prema Skradu.

Vrijeme je bilo idealno za planinarenje; bez vjetra i kiše s nešto oblaka kroz koje se vidjelo plavetnilo neba – i sunčeve zrake kada smo se izvukli iz klisure Vražjeg prolaza.

Na planinarskoj stazi nismo bili sami, već je bilo i drugih izletnika; sreli smo i jednu poveću grupu (oko 30-ak) Zagrepčana.

Koritom Vražjeg prolaza tekla je voda koja nam je mamila poglede i zaustavljala dah, inače u ljetnim mjesecima ovaj potok zasuši pa nije takav užitak prolaziti ovom stazom kao sada – stoga smo i htjeli ovamo doći dok je potok „živ”. Zbilja je ta priroda zadivljujuća!

I tako preko mostićaka simo-tamo i uz stube sve više gore, gore pa do Muževe pećine. Zatim nakon razgledavanje iste uz pomoć gelendera u užadi gore, gore, pa stazom i šumarskim putem do željezničke pruge. Kad smo prešli prugu dočekao nas izvor svježe planinske vode gdje smo utažili žeđ do mile volje. Zatim smo malo vijećali što učiniti, jer smo bili već prilično gladni. Primicalo se dva sata popodne. Odlučili smo ipak ići natrag do vodopada pa na Zeleni Vir drugom stazom.

Staza je do polovice otprilike dosta pogodna, a onda vijugava kao zmija. Da bi je bezbolnije svladamo molili smo sv. Krunicu. Tako smo sa zadnjom deseticom stigli do pristojne staze koja desno vodi na Zeleni Vir, a lijevo do vodopada. Krenuli smo vidjeti vodopad koji je svega 5 minuta udaljen. Predivan prizor – što da opisujem pogledajte fotografije.

Tu se našlo i jedno malo polje šumske salate – lukovice – što smo kao pravi ljubitelji prirodnih dobara znali iskoristiti; svak’ si je uzeo po vlastitom nahođenju.

Odatle se zaputismo prema „munjari”, odnosno malom vodopadu gdje smo se pokrivali širokim listovima – mislim lopoča; iskoristili smo ovu prigodu pa smo si očistili obuću jer smo bili uz plitku vodu.

Napokon smo stigli do gostinjca odakle smo i krenuli. Tu smo se presvukli, jer smo zbilja bili mokri od znoja, zatim smo sjeli za jedan stol i blagovali iz vlastitog ruksaka uz ugodan planinarski razgovor. Kad smo se dobro odmorili i okrijepili krenuli smo natrag u Zagreb, a bilo je oko 17 h.

U Zagreb smo stigli oko 19 i 30 sati.

Eto tako je izgledao taj dan tj. naš planinarski izlet u Skrad, Zeleni Vir i Vražji prolaz kako sam ga ja vidio i doživio. A kako je stvarno bilo pogledajte na fotografijama koje je za Vas priredila naša draga, vrijedna Marijana. Osim Marijane na ovom nezaboravnom izletu sudjelovali su:

Verica, Klaudija, Dunja, Milka, Darko, Vjekoslav i moja malenkost što sastavih ovaj tekst: Željko Oreč – brat Ivan koji vam i sada i uvijek šaljem:

Srdačan pozdrav i želim

MIR I DOBRO