Poslušaj, Bože, moje žalbe glas; od strašna dušmanina život mi čuvaj! Štiti me od mnoštva opakih, sakrij od bjesnila zlotvora koji bruse jezike k’o mačeve, otrovne riječi izbacuju kao strijele, da iz potaje rane nedužna, da ga rane iznenada ne bojeć’ se ničega. Spremni su na djelo pakosno, snuju kako će kradom zamke staviti i govore: “Tko će nas vidjeti?” Snuju zlodjela, smišljene osnove kriju: pamet i srce čovječje bezdan su duboki. No Bog ih ranjava strijelom, odjednom ih rane prekriju. Vlastiti jezik propast im donosi, kimaju glavom oni što ih vide: svi se boje, Božje djelo slave i misle o onom što on učini. Pravednik se raduje u Gospodinu, njemu se utječe, i kliču svim srcem čestiti.