Planinarska družina “Brat Franjo” 29. svibnja je bila u Ogulinu i na Kleku.
Brat Željko je napisao:
Okupili smo se u 7h i 15min kod Lisinskog, pozdravili se i upoznali s onima koji su bili novi u našoj družini i potom posjedali u automobile te krenuli put Ogulina. Išli smo sa dva auta sa maksimalnom popunjenošću po pet osoba u svakom vozilu; a evo tih imena: Milka F. , Ljiljana, Pava, Nevenka T. , Mira A., Vjekoslav, Goran, Luka , Tomislav i Željko.
Po predviđenom planu u Ogulin smo stigli deset minuta do devet, a u 9h smo išli na sv. Misu u crkvu sv. Križa. Nakon bogoslužja smo se malo zabavljali na glavnom ogulinskom trgu (Kralja Tomislava) koji je zbilja prekrasno uređen što možete provjeriti na fotkama. Zatim smo pogledali Đulin ponor te odsjeli na terasi jednog kafića da se okrijepimo pićem prije napornog puta. Malo smo se raspitivali u uredu turustičkog saveza o „vješticama“ koje su nekad znale dočekati planinare u Ogulinu, ali nam rekoše da više ne vozi Karlek pa nema ni vještica.
Bilo je skoro jedanaest sati kad smo se odlijepili od ugodnog i kratkog boravka u pitomom Ogulinu i krenuli prema Bjelskom; polaznoj točki za Klek. Odavle smo pošli poznatom planinarskom stazom prema vrhu. Vrijeme je bilo izvrsno za planinarenje i boravak u prirodi. Sunčano poslije kiše; šuma puna svježeg čistog zraka pri ugodnoj temperaturi – ni vruće ni hladno, već vrlo ugodno.
Do u blizinu planinarskog doma stigli smo za kakvih sat vremena. Ovo u blizinu ističem namjerno jer tu nas je dočekala natpisna ploča – CARSTVO VJEŠTICA – . Prošli smo kroz ta vrata i ušli u to carstvo, gdje nam je zbilja bilo lijepo, nimalo nalik ozračju koje kako se priča stvaraju vještice.
Kod doma smo se odmorili desetak minuta, a onda krenuli na vrh Kleka oko 25 minuta. Od doma do vrha je puno teži i zahtjevniji uspon, ali uz pomoć užeta koja su postavili vrijedni planinari svi smo sretno stigli do cilja – vrh Kleka.
Na vrhu nije nimalo pusto, stalno planinari stižu i odlaze nakon što se odmore i naužiju lijepih pogleda koji pucaju na sve četiri strane svijeta.
Tako i mi, kad smo se dobro izguštali u prekrasnim vidicima krenusmo natrag prema domu. Zaustavili se na betonskom platou tj. heliodromu. Prema pričama baš tu gdje je sad taj betonski podij bilo je vještičje „sletišće“ sa metlama. Bilo tako ili ne, mi smo tu dobili izvrsno nadahnuće da pjesmom slavimo Gospodina te smo se zagrlili i napravili krug te pjevali pjesme u čast Gospodinu i Njegovim svetima.
Kad smo se napjevali spustili smo se do planinarskog doma koji inače ne nudi jelo ali neko piće za osvježenje se može dobiti, ali po hotelskoj cijeni – no to zapravo i nije toliko skupo jer ga domaćini moraju iznijeti na leđima od Bjelskog (oko sat vremene po strmoj stazi) .
Tu smo se dakle okrijepili pićem i nahranili hranom iz vlastitog ruksaka. I bilo je to veoma dobro i ukusno.
Zatim krenusmo natrag, ali s još jednim planinarom zapravo mlađahnom planinarkom Emom. Ta mala Emica je prava princeza koja još nije ni u školu pošla, a na Klek se uspela već mnogo puta.
Emica je prijateljica Milkine nećakinje Helene koja je s nama trebala stići do svoje kuće u Sabljake.Pronašli smo kuću gdje nas je lijepo primila i počastila jedna mlada obitelj (Mirjana i Davor). Njima smo predali Emicu, a kad smo se dobro odmorili i porazgovarali sa domaćinima krenuli smo u Zagreb.
Vozili smo autocestom i u Zagreb smo stigli oko 19. i 30.Eto u kratkim crtama o našem izletu na Klek s kojeg smo se vratili malo umorni, ali puni lijepih dojmova i svi živi i zdravi.
Do idućeg puta i novog izleta pozdravljamo Vas i želimo Vam
M I R I D O B R O
Željko