p1010019.jpg

Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)

Planinarska družina “Brat Franjo” 27. lipnja odlučila je posjetiti sjeverni Velebit, našu najveću i najdužu planinu, simbol Hrvatske, koja uvijek privlači sve one koji žele i znaju uživati u njenim izvornim ljepotama.
Okupili smo se u rane jutarnje sate na sv. misi kod sv. Franje da tako započnemo dan i s blagoslovom koji nam je podijelio pater Frkin krenuli radosno svome cilju.
Naš brat Pavo nam se pridružio u Lučkom kod naplatnih kućica, pa smo onda u punom sastavu krenuli dalje. Upoznali smo se s našom voditeljicom, gđom Ninom, koja dobro poznaje Velebit i sve njene ljepote. Dok je naš autobus klizio cestom mi smo pozorno slušali što nam to Velebit govori, što nam želi pokazati ,čime nas želi obradovati i očarati.
Ubrzo se krajolik počeo mijenjati. Nebodere, semafore i buku automobila zamijenile su livade i polja, brda i doline, pjev ptica i igra leptira. Sunce je već davno izašlo i prosulo zlaćani sjaj svoje svjetlosti. Sva priroda hvalila je svoga Stvoritelja.
Uz pjesmu i molitvu ubrzo smo stigli našoj dragoj Majčici u Krasno. U nepomućenoj tišini i nedirnutoj prirodi stoji crkvica sv. Marije koja se spominje već godine 1219. Nekada je to bilo naše najveće marijansko svetište, a i danas godišnje ga posjeti oko 100.000 hodočasnika. Do svetišta hodali smo Putem Križa, od postaje do postaje, razmatrajući u tišini o Isusovoj muci.
A na kraju puta dočekala nas je raširenih ruku naša Nebeska Majka. To je mjesto oaze i mira, spokoja i predanja . Ovdje su mnogi zadobili velike milosti, slijepi vid, gluhi sluh, nijemi govor. Mnogi su ovdje ostavili svoje štake i vratili se svojim kućama posve zdravi. Gospa od Krasna pomagala je u olujama na moru, u pogiblima na kopnu, u teškim bolestima, u suhim godinama i svakojakim drugim nevoljama. S pjesmom na usnama rastali smo se od krasanskog svetišta osnaženi tjelesno i duhovno, pomireni sa sobom, sa svim bićima i s Bogom, iskonom i prapočelom svega.
Naš se put nastavio prema Zavižanu. S lijepe asfaltirane ceste skrenuli smo na makadamsku, a livade i polja zamijenila je gusta velebitska šuma. Ušli smo u područje Nacionalnog parka. Zbog izrazite raznolikosti krških fenomena, bogatstva živog svijeta i iznimnih ljepota, Sjeverni je Velebit proglašen 1999. godine Nacionalnim parkom. Svemoćna je ruka Božja, u svom stvaralačkom zanosu, prosula ovdje sve svoje bogatstvo i ljepotu, sve oblike boja, sve obilje biljnih i životinjskih vrsta. Ovdje je sve povezano prijateljskim nitima: jela i vuk, kamen i medvjed, rosa i zrak, more i planina, nebo i zemlja, sve je jedno, sve je sklad. Botaničari su ovdje nabrojali 2700 vrsta i 78 biljnih endema. Poseban ukras Velebita je runolist. Bogat je i ptičji svijet: tu možemo sresti danas već malobrojne grabljivice, surog orla ili sovu ugaru. Među sisavcima, tu su medvjed, vuk ili ris. Na relativno malom prostoru obilje ljepota. Površina parka iznosi 109 km2 .
Zavižan nas je dočekao obasjan suncem i mamio nas je na vrh odakle se pruža prekrasan pogled na Jadranske otoke; Pag, Rab, Goli otok, Prvić i Krk, te na ličko zaleđe s kontinentalne strane.
Park je ispresijecan brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva nazvana po njenom graditelju ing. Anti Premužiću . Građena je od 1930 – 1933. godine. Jedan dio ove predivne staze mogli smo i mi doživjeti uživajući u ljepoti krških fenomena. U sklopu parka nalazi se i poznati Velebitski botanički vrt osnovan davne 1967. godine. Nažalost, danas pomalo zapušten.
Zbog nedostatka vremena na žalost mnogih nismo mogli posjetiti Kuterevo, utočište za mlade medvjede. Unatoč tome, bili smo beskrajno radosni da smo se mogli susresti sa iskonskim ljepotama Velebita, jer to znači susresti se sa Izvorom svake ljepote, susresti se sa svojim Stvoriteljem. Tu smo bar na trenutak našli istinski mir, mir svoje duše, daleko od gradskih prostora, buke strojeva , samoće i svakojake otuđenosti.