Dogodi se tako – dva se bića susretnu… Dogodi se da ulože i vrijeme i strpljenje u međusobno pripitomljavanje. I krajičkom oka izdaleka, i jasnim pogledom oči u oči, duše se počnu prelijevati. Poteknu i bujice riječi, bogati, sadržajni razgovori o bitnim, vječnim temama. Vrijeme se, oskudno i izmrvljeno svakodnevnošću životnih obveza, znade – posvećeno prijateljskom blizinom – umnožiti poput ribica i hljebova u Kristovoj ruci. Slapovi prijateljske blizine preliju se i preko krhkih posuda, u kojima nam je čuvati neprocjenjivo blago prisnosti, i na sve koji se nađu u blizini prijateljstvom blagoslovljenih bića. Riječ i govor prijateljstva rosa je što plodi suho tlo ovozemnosti…
No, kako “sve ima svoje vrijeme…”, pa ima i “vrijeme govorenja i vrijeme šutnje”, tako i govor među srodnima dosegne puninu. Kad srca priđu dovoljno blizu, otkrije se da i nije mnoštvo riječi i razgovora bilo ono što je prijatelje zbližilo. Slap riječi bio je samo povratak Izvoru, vraćanje u šutnju, koja je zadnji izraz svake riječi. I pravim prijateljima često više ne treba ni razgovor, ni pismo, ni blizina, ni susretanje. Duše su im nastanjene Riječju koja govori u šutnji, Šutnjom koja nadahnjuje njihov govor, pogled, suzu, stisak ruke, treptaj duha…
Godinama pokušavam govorenjem izgladiti nesporazume – među susjedima, između znanaca, u braku, s rođenom djecom… Godinama čeznem za riječju koja će me do kraja izreći, koja će me do kraja primiti u se… a ona izmiče, izmiče… U ponekoj se riječi prepoznam, za ponekom mi poleti srce, poneka me zaboli do dna duše, ponekoj se čitav život nadam… A Riječ se smiješi… bliska a neizreciva, žuđena a nedokučiva, posve nama predana a nedostupnim svjetlom sakrivena… Svaki joj se dan može prići malo bliže… Postojano… S povjerenjem… ne žaleći vrijeme…
Posve blizu, vrijeme će dorasti do vječnosti…
Povjerenje do sigurnosti…
Čežnja do ispunjenja…
Riječ do Šutnje…