Htjeli mi ili ne htjeli, mi vršimo u svijetu dobar ili loš utjecaj samim svojim unutarnjim stanjem, time naime što zračimo oko sebe mir, odlučnost, radost, dobrotu, ako ih posjedujemo; ili pak obrnuto: nemir, malodušnost, tugu, pakost… Stoga je za nas nužno da se svjesno stavimo u ta stanja i da se u njima održimo: ta duševna stanja su blagotvorna za druge, a i za nas same. To smo dužni svome bližnjemu, jer smo društvena bića, i jer je na svakom od nas da ispuni neku zadaću na ovom svijetu te da ima dio odgovornosti u dobru koje se čini ili koje se ne čini, a tako i u zlu koje se počinja. Tko će ikada spoznati štetne ili blagotvorne posljedice jednog čina, jedne riječi i njihove daleke odjeke u svijetu!
Ispravna strast ide za dobrom cjeline, pa makar se morala odreći nekog pojedinačnog užitka, a loša strast ide za dobrom jednog dijela, za nekim užitkom, a odriče se dobra cjeline. Strast koja ide za harmonijom cjeline jest dobra. Strast je – veli Eymieu – dobra ako teži prema idealu. Ideal, po definiciji Eymieua, jest harmonija, sklad.
Gdje nas očekuje prava sreća?
Ne dakle tek razviti sebe, niti čak samo dati sebe drugome sličnome sebi – nego također potčiniti i usmjeriti svoj život
nečem višem od sebe. Drugim riječima, ponajprije biti, pa onda ljubiti i naposljetku obožavati. Sreća uzdizanja, sreća
ljubavi i sreća obožavanja… Prava nas sreća očekuje u slijedećem:
- u izjednačavanju nas samih u našem srcu;
- u našem sjedinjenju s drugim sebi ravnim bićima;
- u podvrgavanju našeg života jednom višem životu nego što je naš.
Sve što se postiže radom ili patnjom, postignuto je definitivno, unatoč uzmicanju ili padovima.
Sretni smo kad želimo i činimo dobro: više se ništa ne traži! Sve treba biti jednostavno. Sve i jest jednostavno. Tako je dobro biti jednostavan! Zaboraviti sam sebe: biti jednostavan, razrušiti fasadu. Nikad se nemojte zaustavljati na tričarijama.