Sredinom 2002. godine kardinal Joseph Ratzinger, tada pročelnik Kongregacije za nauk vjere, napisao je “Danas se kršćanska umjetnost nalazi između dvije vatre: mora se suprotstaviti kultu ružnoće, prema kojemu je svaka ljepota obmana, a istinito je samo ono što je sirovo, nisko i vulgarno… Ili mora pobijati varljivu ljepotu koja umanjuje čovjekovo biće umjesto da ga čini velikim, i stoga je lažna.”

Bile su to prikladne riječi za vrijeme u kojem živimo, i vrijede za sve grane umjetnosti. Taj “kult ružnoće” je naročito zamjetljiv i poguban u arhitekturi, umjetnosti kojoj smo po prirodi stvari neprestano izloženi. Jer, možemo birati knjige, glazbu, predstave, filmove, muzeje, ali većina nas nema nikakav utjecaj na građevine koje nas okružuju. Trend ružnoće nije mimoišao ni sakralnu arhitekturu, pa su mnoge moderne crkve više nalik na konferencijske dvorane ili kolodvorske čekaonice.

Sluga Božji Aristide Leonori neprestano je tragao za Ljepotom, i mnoge veličanstvene crkve i samostani po cijelom svijetu svjedoče da potraga nije bila uzaludna.

Aristide Leonori rođen je 28. lipnja 1856. u Rimu, kao prvo od dvanaestero djece ugledne građanske obitelji. Njegovi roditelji, Raffaele Leonori i Anna Ianari bili su i vrlo pobožni, pa su odgajali svoju djecu tako da traže Kraljevstvo nebesko i pravdu njegovu.

Studij građevine završio je 1880. godine, a prva stručna iskustva stekao je na obnovi drevne Lateranske bazilike, koju je vodio profesor Vespignani. Već 1884. godine otvorio je vlastiti arhitektonski studio i realizirao prve samostalne projekte, uglavnom obnove i proširenja postojećih zgrada u Rimu.

Presudna faza njegove karijere počela je s intenzivnim radom na sakralnim objektima u inozemstvu, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama. U Washingtonu 1898. godine gradi memorijalnu franjevačku crkvu i samostanski kompleks Svetog Groba, u Baltimoreu 1911. godine kolegij sv. Karla Boromejskog, a dvije godine kasnije neogotičku katedralu sv. Josipa u Buffalu. Po njegovim nacrtima se u St. Louisu uređuju dvije kapele katedralne bazilike, a u Chicagu se izvodi dekoracija biskupskog mauzoleja na groblju Hillside.

Usporedo se često vraća i u Europu, gdje sudjeluje u završnim radovima na Westminsterskoj katedrali u Londonu (1902.-1905.), a projektira i dio interijera crkve sv. Patrika u Armaghu u Irskoj (1901.-1904.), te radi i u Pragu i Varšavi.

Od velike je važnosti njegovo djelovanje u Egiptu, gdje 1904. godine započinje restauraciju crkve sv. Katarine u Aleksandriji, a od 1904. do 1909. godine gradi crkvu sv. Josipa u Kairu, koja je po mnogima najljepša moderna crkva na Istoku.

Kako to često biva, tek mu međunarodni uspjesi pružaju priliku za dobijanje važnih poslova u domovini. Među njima se naročito ističu četiri rimske crkve sagrađene od 1908. do 1916. godine. Na njima se može vidjeti Leonorijeva iznimna vještina miješanja različitih stilova: neoromanička crkva sv. Patrika (irska nacionalna crkva u Rimu), crkva sv. Križa u Via Flaminia sagrađena u stilu rimske bazilike, neogotička crkva sv. Srca u četvrti Sallustiano, i neoromanička bazilika sv. Josipa u četvrti Trionfale. Ovu posljednju je Leonori sagradio po narudžbi velikog apostola mladih, salezijanca sv. Luigija Guanelle.

Od tada Leonori radi po cijeloj Italiji, ali i ne zanemaruje ni rad u inozemstvu – njegove crkve, samostani i vjerski kompleksi grade se u Sudanu, Mauritaniji, Australiji, Novom Zelandu, Indiji, Argentini, Hondurasu … Treba naglasiti i da je za mnoge vjerske zajednice u Africi, Indiji i Južnoj Americi radio potpuno besplatno.

Bio je veliki zagovornik oživljavanja latinskog kao međunarodnog jezika, pa je između 1898. i 1910. godine u Rimu izdavao dvomjesečnik Vox Urbis: de litteris et bonis artibus commentarius.

Neprekidna profesionalna aktivnost i izuzetno uspješna karijera za njegovu vjeru nisu bile kušnja. Središte njegova duhovnog života bila je Euharistija; svakodnevna Pričest razgarala je u njemu plamen revnosti za spasenje duša i konkretne dobrotvornosti.

Potreba da pomaže potrebitima motivirala ga je da još 1886. godine uđe u Treći franjevački red. Mada je kao ugledni i traženi arhitekt dosta zarađivao, na bogatstvo nije bio navezan, velikodušno i obilno ga je dijelio, a sam je živio vrlo skromno.

Godine 1885. sagradio je Dom sv. Filipa za siromašnu i napuštenu djecu, u kojem je svako dijete imalo vlastitu skromnu sobu. Osam godina kasnije dom je premješten u prostraniju zgradu u kojoj su uređene i učionice u kojima su se izučavali razni obrti. Godine 1907. antiklerikalci su ga javno optužili za loše upravljanje domom. Ovo teško poniženje podnio je strpljivo, pozivajući prijatelje da mole za njegove progonitelje. Nakon što je na sudu dokazao svoju nevinost i bio oslobođen svih optužbi, odmah je nastavio s humanitarnim radom.

Prvi simptomi teške bolesti pojavili su se 1910. godine, nešto kasnije pojačali, pa je zadnjih trinaest godina života proveo u skoro neprestanim bolovima. Umro je na glasu svetosti 30. srpnja 1928. godine, i sahranjen u franjevačkoj bazilici Aracoeli u Rimu, u kapeli sv. Petra Alkantarskog.

Mnogi vjernici posvjedočili su da su po njegovom zagovoru zadobili razne milosti, pa je kauza za njegovu beatifikaciju pokrenuta 1933. godine.