Kao nadbiskup živio je u zagrebačkom nadbiskupskom dvoru u duhu sv. Franje, skromno i siromašno dajući svima primjer duboke poniznosti. Prihode nadbiskupske nadarbine je širokogrudno dijelio siromasima i u dobre svrhe. U krašićkom pak zatočenju provodio je život u pravom uboštvu. Umro je, a da nije imao što ostaviti od osobnih zemaljskih dobara.

Iz zatvora se je češće javljao franjevcima, molio pojas i škapular sv. Franje i slao pozdrave. Jednom im napiše kao pozdrav samo riječi sv. Pavla: «Nevolja rađa strpljivost, strpljivost prokušanost, prokušanost nadu. A nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetome, koji nam je dan».

Iz knjige fra Alekse Benigara “Stepinac, hrvatski kardinal”