“Udobnije je sanjati nego raditi; suze nas manje stoje od znoja; ali od nas se upravo znoj neumoljivo traži …” – “Čuvaj se malodušnosti: ona je smrt duše. Tako, navikni se promatrati zlo oko sebe, a da te ne uznemiri …” – “Radujem se što sam rođen u vremenu u kojem ću možda moći učiniti puno dobra te stoga osjećam novi žar za posao …”

Ovo je u pismima prijateljima pisao Frédéric Ozanam, suprug, otac, doktor prava i doktor književnosti, profesor na Sorboni, znalac čak devet jezika, zauzeti kršćanin, danas blaženik. Za njegova kratkog života u njegovoj su se domovini Francuskoj dogodile dvije velike revolucije (1830. i 1848.) i izmijenilo se pet vrlo različitih režima. Ozanam nije zdvajao i jadikovao što mu nije dano živjeti u neka ljepša, stabilnija, ili barem manje opasna vremena. Za njega je gospodar povijesti bio Bog, te je aktivno tražio kako ostvariti Božju volju u vremenu i prostoru na kojem je posijan.
Antoine Frédéric Ozanam rođen je 23. travnja 1813. u Milanu, kao peto dijete pobožne francuske građanske obitelji. Njegovi roditelji, Marie i Jean Antoine, imali su čak 14 djece. Preživjelo je samo troje – Alphonse je postao svećenik, Frédéric sveučilišni profesor, a Charles liječnik, kao i njihov otac. Ozanamovi su često posjećivali siromašne i bolesne, a otac je brojne pacijente liječio potpuno besplatno. Djecu su odgajali s ljubavlju, povjerenjem i osjećajem dužnosti, i cijeli život davali svjedočanstvo vjere i velikodušnosti.
Nakon Napoleonova pada 1815. obitelj se vratila u Lyon, gdje je Frédéric završio osnovnu školu i gimnaziju. Bio je darovit i vrijedan učenik. Već kao trinaestogodišnjak pisao je latinske stihove i pokazivao izuzetnu literarnu nadarenost, a nekoliko godina kasnije povjereno mu je uredništvo školskog lista.
U šesnaestoj godini pao je u žestoke vjerske sumnje, koje su mu, ozbiljnom a osjetljivom, bile vrlo teške i iscrpljujuće. Na vrhuncu krize zavjetovao se da će, ako mu bude dano vidjeti istinu, posvetiti cijeli život njenoj obrani. Uskoro je počeo slušati filozofiju kod čuvenog profesora i svećenika Abbéa Noirota. Pod njegovim je vodstvom polako ali sigurno izišao iz krize. I upravo zbog te teške krize, koja je trajala oko godinu dana, Ozanam je uvijek pokazivao veliko razumijevanje prema ateistima.
Nakon mature dvije je godine radio u jednom odvjetničkom uredu. Svaki slobodan trenutak poklanjao je čitanju, pisanju i učenju jezika. U to vrijeme kao odgovor na protuvjerske napise u tisku piše i svoje prvo djelo “Refleksije o naučavanju Saint-Simonea”. Rad je naišao na velike pohvale uglednih intelektualaca i bio najava budućih događaja.
Godine 1831. po očevoj je želji otišao u Pariz na studij prava, iako ga je više privlačila književnost. Ne zapuštajući pravo intenzivno je proučavao i povijest religija, klasične i moderne jezike te srednjovjekovnu književnost. Nekoliko je godina stanovao kod očevog poznanika, čuvenog matematičara i fizičara André-Marie Ampèrea (po kojem je dobila ime mjerna jedinca za jakost električne struje). Preko njega je upoznao mnoge književnike i znanstvenike i u toj živoj intelektualnoj atmosferi napredovao je daleko iznad svoje dobi. Kako je i sam Ampére bio vrlo pobožan, bio mu je živim primjerom plodnog sklada vjere i znanosti. Znao je reći: “Krunica u Ampérovim rukama više me ganula nego tisuću propovijedi”.
Sa svega 20 godina Ozanam je pokrenuo dvije inicijative povijesnog značenja – “Konferencije Naše Gospe” (ime su dobile po pariškoj crkvi Notre-Dame), koje su dale velik doprinos francuskoj duhovnoj i intelektualnoj obnovi, te “Konferencije djelotvorne ljubavi”, poznatije pod imenom “Društvo sv. Vinka Paulskog” (SSVP). Na Sorboni je Ozanam uvidio da većina studenata i profesora ima izrazito protukršćanske stavove, te je s nekolicinom kolega katolika pokrenuo “protuofenzivu” pišući službene proteste svim profesorima koji su ismijavali vjeru. To je mnoge studente vratilo vjeri. Uvidjevši potrebu obrade povijesnih, filozofskih i književnih tema sa skupinom prijatelja osniva “Povijesne konferencije”. Okupljale su mlade raznih vjerskih i kulturoloških stavova. U jednoj debati Ozanam i prijatelji nastojali su dokazati, na osnovu isključivo povijesnih činjenica, da je Katolička crkva ona prava Crkva koju je osnovao Krist. Protivnici su se složili da je neko vrijeme Crkva bila veliki izvor dobra, ali danas …: “Što vaša Crkva čini danas za parišku sirotinju? Pokažite nam vaša djela i vjerovat ćemo vam.” Po završetku te debate Ozanam i prijatelji odlučili su “poći k siromašnima”. Prve savjete, upute i adrese potrebitih dobili su od sestre milosrdnice sv. Vinka Rosalie Rendu (proglašene blaženom 2003.) koja je već godinama radila u najbjednijim pariškim četvrtima. Nekoliko tjedana kasnije, u svibnju 1834., sedam prijatelja održalo je prvi sastanak “Konferencija djelotvorne ljubavi”. Pod utjecajem sestre Rosalie za zaštitnika su uzeli sv. Vinka Paulskog, te je društvo već iduće godine preimenovano u “Konferencije sv. Vinka”.
Za Ozanama su Konferencije bile nešto daleko više od ljubaznog dijeljenja hrane i ogrjeva – njihov krajnji cilj bila je preobrazba društva, koje se, po njegovom mišljenju, primicalo užasnoj krizi. “Kompromitiraju ljubav oni koji je prakticiraju loše; čovjekoljubljem koje više obećava govorima nego žrtvama, prezirnom dobrotvornošću i indiskretnom revnošću. Na nama je iskorijeniti te mane koje milostinju čine ponižavajućom za siromaha i besplodnom pred Bogom.” “Konferencije sv. Vinka” ubrzo su se raširile prvo po Francuskoj, zatim po Europi, a još za Ozanamova života prešle su Atlantik. Danas djeluju u 132 zemlje, na svih 5 kontinenata, a okupljaju oko 950 tisuća članova.
“Povijesne konferencije” doživjele su veliki uspjeh te je Ozanam uvidio potrebu davanja prostora sučeljavanju vjerskih ideja. Stoga je početkom 1834. otišao pariškom nadbiskupu s peticijom, koju je potpisalo 200 studenata, s molbom da organizira susrete te vrste. Nadbiskup je obećao da će nešto učiniti. Iduće godine započele su “Konferencije Naše Gospe”, niz od 8 predavanja, a prvi propovjednik bio je čuveni dominikanac p. Lacordaire. Interes je bio golem – u Notre-Dame je pohrlilo 6 tisuća ljudi. Konferencije se održavaju i danas pod nazivom “Korizmene konferencije”. Tako je propovjedaonica Notre-Dame postala govornica francuskog katoličkog javnog mišljenja.
Ozanam je uz sve ovo marljivo studirao. Godine 1834. položio je pravosudni ispit, 1835. završio studij književnosti, a 1836. doktorirao pravo. Iste se godine vratio u Lyon i počeo se baviti odvjetništvom, često radeći pro bono. U slobodno se vrijeme posvetio osnivanju konferencija i doktoratu iz književnosti. Početkom 1839. na Sorboni je trijumfalno obranio tezu o Danteu. “Nije to bio samo uspjeh; bilo je to otkrivenje”, rekao je p. Lacordaire.
Nešto kasnije Ozanam postaje profesor komercijalnog prava na lionskom sveučilištu. U međuvremenu su mu umrli roditelji – otac 1837., majka 1840. Preplavljen žalošću postao je vrlo neodlučan oko svog poziva, premišljajući se o odlasku u dominikance. No njegov stari profesor i prijatelj Abbéa Noirota uvjerio ga je da je njegovo mjesto u svijetu, a njegov mač – pero. Nedugo nakon toga natjecao se za mjesto na Sorboni i postao prvo asistent na katedri za stranu književnost, a tri godine kasnije i profesor. Strelovit uspon mladog profesora nije bio neopravdan. Već prva njegova predavanja – o njemačkoj književnosti u Srednjem vijeku – prepunila su dvorane.
Dana 23. lipnja 1841. oženio se s Amélie Soulacroix, kćeri rektora lionskog sveučilišta. Brak je bio izuzetno sretan; supružnici su dijelili iste ideale i malim svakodnevnim pažnjama utvrđivali svoju bračnu sreću. Četiri godine nakon vjenčanja rodilo se njihovo jedino dijete, kći Marie. Supružnici su bili preplavljeni srećom i ganućem: “Ah, kakav je bio trenutak u kojem sam čuo prvi plač svog djeteta … Uskoro ćemo početi s njezinim odgojem, kad će i ona istodobno početi s našim, budući da primjećujem da nam Nebo šalje ovo stvorenje da nas nauči mnogo toga i da postanemo bolji.”
Objavio je cijeli niz djela široke tematike. Osobito polje njegovog znanstvenog rada bio je Srednji vijek. Htio ga je prikazati onakvim kakav je doista bio; nipošto kao vrijeme mraka, kako su propagirali enciklopedisti, ali niti kao vrijeme neke romantike. Za razliku od svojih prethodnika promatrao je kršćanstvo kao ključni element u rastu europske civilizacije. U namjeri stvaranja cjelovite slike započeo je s djelima o zalazu Rimskog Carstva i seobi naroda: “Civilizacija u 5. stoljeću”, “Kršćanska civilizacija kod Franaka”, “Germani prije kršćanstva”. Jako je volio talijanski jezik i kulturu te su tako nastala djela: “Franjevački pjesnici u Italiji u 13. stoljeću”, “Pjesnički izvori Božanstvene komedije”, “Dante i katolička filozofija u 13. stoljeću”. Veliki uspjeh doživjelo je i djelo “Dva kancelara Engleske”.
Ozanam je bio zaokupljen i pitanjem društvene reforme. Desetak godina prije Marxa pisao je o izrabljivanju i otuđenju: “Izrabljivanje se događa kada poslodavac svog radnika ne smatra suradnikom, čak ni pomoćnikom, nego sredstvom iz kojega treba izvući što je više moguće koristi uz najmanju moguću cijenu. No, izrabljivanje čovjeka po čovjeku je ropstvo. Čovjek-stroj postaje tako samo dio kapitala, poput roblja u prošlim vremenima’’. Politiku je shvaćao isključivo kao služenje: “Društvo, prolazno djelo zakonodavaca, stvoreno je samo za razvoj čovjekove osobe, koja je besmrtno Božje djelo.” Posebno je bio kritičan prema liberalnoj ekonomskoj teoriji, koju je smatrao sramotnom i individualističkom, jer čovjeka gleda samo kao sredstvo za proizvodnju, ne slijedeći nikakav zakon osim vlastite koristi, “najnezasitnijeg od svih gospodara”. U vrijeme revolucije 1848. aktivno je sudjelovao u narodnim gibanjima koja u Francuskoj obnavljaju republiku i zalagao se za preobrazbu političke revolucije u socijalnu. Piše: “Umjesto da tražimo savez s pobijeđenim građanstvom, oslanjajmo se na puk, koji je istinski saveznik Crkve. Siromašan kao ona, zanijekan i osporavan kao ona, blagoslovljen svim Spasiteljevim blagoslovima”. Teško da je mogao biti konkretniji, ali nije naišao ni na kakav odaziv. Većina francuskih katolika tog vremena čeznula je za starom monarhijom u kojoj je kler imao velike povlastice. U tom razdoblju Ozanam je pokrenuo i uređivao časopis “L’ere Nouvelle”, gdje je objavljivao članke o pravima radnika i budućnosti kršćanske demokracije. U izvještaju na Općoj skupštini Konferencija sv. Vinka u prosincu 1848. ističe: “Premalo je pomagati nemoćnika iz dana u dan. Treba zahvatiti u korijen zla i posredstvom mudrih reformi smanjiti uzroke javne bijede.”
Ozanam je od malih nogu bio krhkog zdravlja. Tešku bolest – tuberkulozu, koja se uskoro proširila na bubrege – prihvatio je u duhu vjere. S godinama mu je zdravlje postalo tako loše da je 1852. otkazao profesuru. U nadi da će mu toplija klima pomoći preselio se s obitelji u jedno ribarsko selo kod Livorna. Tu je 1853., s puno radosti i ganuća, ušao u treći red sv. Franje. U ljeto iste godine postaje jasno da je smrt blizu, i Ozanam ima još samo jednu, posve ljudsku želju – umrijeti na francuskom tlu. Prijatelji ga uspijevaju prevesti do Marseillea, ali za daljnje je putovanje bio previše slab. Na Malu Gospu 1853. smireno umire okružen obitelji. Sahranjen je u Parizu, u kripti sveučilišne crkve sv. Josipa od Karmela. Iznad groba je mural koji prikazuje dobrog Samaritanca.
Blaženim ga je 22. kolovoza 1997. proglasio papa Ivan Pavao II., u bazilici Notre-Dame u Parizu, za vrijeme Svjetskog dana mladih. Beatifikaciji je prisustvovao i 62-godišnji Brazilac Fernando Luiz Benedetto Ottoni, koji je kao 18-mjesečno dijete na Ozanamov zagovor ozdravio od difterije.

Iz “Brata Franje” 2011/3.