boka_01.jpg

Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)

Ljudsko iskustvo kroz mnoge primjere potvrđuje da su nedostatci ili poremećaji komunikacije vrlo često uzrokom mnogih negativnosti i manjkavosti kojima smo nažalost okruženi. Ekumenizam kao pokret koji ima za cilj upravo uspostavljanje i oplemenjivanje raznih vidova komunikacije među kršćanima različitih vjeroispovijesti, daje znatan doprinos uspostavljanju globalne komunikacije i međusobnog razumijevanja. Upravo je s takvim ciljevima Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Kaptol u suradnji s Povjerenstvom za ekumenizam Zagrebačke nadbiskupije i organizirao hodočašće po crkvama i manastirima Boke Kotorske i Crne Gore. Hodočašće je otpočelo 27. svibnja, a trajalo do 30. svibnja 2004. U njemu je sudjelovalo tridesetak hodočasnika, među njima predstavnici Povjerenstva za ekumenizam predvođeni dr. Zvonimirom Kurečićem, članovi Franjevačkog svjetovnog reda predvođeni ministrom Zoranom Milićem, članice udruge Kršćanski mirovni krug te članovi zajednice Molitva i Riječ. Hodočašće je i po sastavu hodočasnika imalo ekumenski karakter. Naime, uz većinu članova Katoličke crkve bilo je tu i članica Baptističke, ali i jedna predstavnica Makedonske pravoslavne crkve. Veliki doprinos organizaciji hodočašća dala je gospođa Dubravka Rafaelli koja je svojom ljubavlju prema bokeljskom kraju uspjela zaraziti sve nas. Uistinu je malo reći da je Boka poseban kraj. Ona je puno više od toga. Harmonija prirode te mnogih znanih i neznanih, malih i velikih crkava, samostana i ostalih građevina sagrađenih u prepoznatljivom stilu onoga kraja svjedoče o vjerskom životu koji je spojio naizgled nespojive različitosti kultura i načina života. Nije ni čudo stoga da je ovaj kraj iznjedrio nekoliko hrvatskih svetaca i blaženika: sv. Leopolda Bogdana Mandića, bl. Graciju Kotoranina, bl. Ozanu Kotorsku te Anu Mariju Marović, službenicu Božju.

U susretima s ljudima na svakom smo koraku mogli prepoznati veliko srce Bokeljana.
Vjernici i svećenici koji žive i djeluju na području Boke uložili su puno truda da bi nam boravak ondje učinili što ugodnijim. Vjerujemo da upravo zbog tih i takvih ljudi Boka može i danas živjeti i biti znakom svijetu i vremenu u kojem se nalazimo, te tako prenositi glas jedinstva i povezanosti u Kristu svima koji su taj glas spremni čuti.

Za one koji žele znati više

ČETVRTAK, 27. SVIBNJA 2004.

Iz Zagreba polazimo linijom Croatia Airlinesa za Dubrovnik u 21.10 sati. U Dubrovniku nas čeka autobus Montenegro turista pa uskoro nastavljamo noćnu vožnju prema Crnoj Gori. Vožnja je ispunjena iščekivanjem. Oko ponoći stižemo u Perast, malo mjesto na kotorskoj obali. “Perast leži na podanku brda Sutlije prema tjesnacu Verigama. U njemu je sijelo općine i kotarskog suda. Stanovništvo, na broju oko 500, bavi se pretežno pomorstvom i pripada katoličkoj i srpsko-pravoslavnoj vjeroispovijedi.”
Po dolasku u Perast smještamo se u ženski samostan u zgradi nekadašnjeg franjevačkog samostana te obližnje apartmane.

PETAK, 28. SVIBNJA 2004.

Prvo jutro u Boki započinjemo molitvom časoslova i doručkom u peraškom samostanu. Ondje se upoznajemo i pozdravljamo s domaćinom, župnikom don Srećkom Majićem, koji je zajedno sa svojim suradnicima uložio veliki trud da nam boravak u Boki učini što ugodnijim i sadržajnijim.
U Kotor odlazimo oko 10 sati. Ondje se kratko zadržavamo u obilasku kulturnih i inih znamenitosti. Grad Kotor leži na dnu bokokotorskog zaljeva, na podanku Lovćena. Na mjestu današnjeg grada dizalo se već u rimsko doba neko naselje. Kotor se današnjim imenom prvi put spominje u drugoj polovici sedmog stoljeća. Stari grad Kotor na svakom koraku otkriva neku pomalo sakrivenu ljepotu. Mnoštvo crkava, muzeja i sličnih objekata svjedoče o bogatstvu kulturne i vjerske dinamike na tako malom prostoru.
Uskoro nastavljamo put za Muo gdje nas pozdravlja svečana zvonjava zvonika župne crkve Pomoćnice kršćana gdje slavimo svetu misu. Ta je crkva, saznajemo kasnije, prva u Hrvatskoj koja je posvećena Mariji Pomoćnici. Susrećemo se i sa župnikom don Pavlom Medačem. On nas nakon toplih riječi dobrodošlice upoznaje sa svetištem, te blaženikom čije se tijelo počiva u samoj crkvi. Radi se o blaženom Graciji iz Mula.

Gracija se rodio od siromašnih, ali časnih roditelja u Mulu god. 1438. Da su mu roditelji bili časni ljudi, vidi se po tom što su svome sinu dali duboko kršćanski odgoj. Na taj je odgoj spadala i ljubav prema radu. Gracija se kao i njegov otac posvetio ribarskome poslu, što je ljudima uz more na škrtoj zemlji bilo redovito zanimanje. More im je davalo ribu, pa ako se još našlo nešto maslinova ulja i kruha u kući, ljudi su imali osigurano ono najpotrebnije za život.
Gracija je kasnije kao pomorac došao u Mletke, tada na cijelom Jadranu najmoćniju pomorsku silu, grad bogatstva, raskoši i sjaja, u koji su dolazili pomorci i s naših jadranskih žala. Jednom je ondje kao tridesetogodišnjak (bio je neoženjen), slušao propovijed augustinca, blaženog Šimuna iz Camerina. Ta ga je propovijed tako potresla da je odlučio ostaviti svijet i posve se predati Gospodinu. Bl. Šimun ga je primio u ogranak augustinskoga reda, koji je sam osnovao, koji se zvao »di Monte Ortone« – po samostanu na brdu Ortone, nedaleko od Padove. Gracija je stupio u taj red kao brat pomoćnik. Kasnije će njegov život u samostanu dokazati kako je ozbiljno shvatio svoje redovničko zvanje, zavolio ga, te nastojao živjeti u skladu s idealima redovničkoga života.
Kao redovnik Gracija se odlikovao u oštroj pokori, vršeći razna pokornička djela. Oštro je postio. Nosio je pokornički pojas, bičevao se. Bila su to tada uobičajena pokornička djela. Sveci su ta pokornička djela smatrali uvijek i kao neku pojačanu molitvu Gospodinu pa su ih, kad se radilo o tome da od Gospodina isprose kakvu posebnu milost, još i podvostručili. Gracija je u duhu pokore nastojao i oko poniznosti jer je vjerovao da Gospodin skrušeno i ponizno srce rado sluša i nikad ne odbacuje. U duhu pokore strogo je održavao tri redovnička zavjeta, nastojeći se što više suobličiti siromašnom, nedužnom i poslušnom Isusu. Izbjegavao je svako besposličarenje i udoban život pa je svoje dane provodio u neumornom radu.
I to nije sve. On je bio i pravi mistik. Mnogo je vremena posvetio molitvi, u kojoj je mnogo napredovao, tako da njegovi životopisci govore o njegovoj molitvi kao o nečem veoma duboku, što je zahvaćalo njegovo biće sve do u najintimnije sfere. Osobito je bio pobožan prema presvetoj Euharistiji. Tu je tajnu toliko štovao, o njoj razmišljao, da je jednom, dok je radio u vrtu, Gospodin učinio i čudo da nagradi njegovu euharistijsku pobožnost. Dok je u vrtu prekapao zemlju, Gospodin je Učinio da su se rastvorili zidovi crkve, samo da bi on mogao i vizualno pratiti čin pretvorbe i podizanja. Mnoge slike ovjekovječile su taj prizor. Možda je upravo Gracijanova euharistijska pobožnost ono specifično na što nam on svojim primjerom naročito ukazuje, a što nam isto i sveti otac Ivan Pavao II. danas tako snažno naglašava i preporučuje. Blaženi Gracija, kao i drugi sveci i blaženici, bio je potpun kršćanin. Njegovo se kršćanstvo nije iscrplo samo u pobožnim i hvale vrijednim vježbama, pa ni u pokori, već je on svoju ljubav proširio i na bližnjega i tako je ispunio sav novozavjetni kršćanski zakon, koji se može svesti u dvije zapovijedi: u ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Ispunivši bogatim i vrijednim sadržajem sve dane svoga života, Gracija je blago usnuo u Gospodinu. Bio je pokopan najprije u zajednički grob braće, no već nakon malo vremena njegovo neraspadnuto tijelo, koje je oko sebe širilo ugodan miris, bi položeno u mramorni sarkofag te vjernicima izloženo na štovanje. Po njegovu zagovoru dogodiše se brojna milosna i čudesna uslišanja. Narod ga je uvelike štovao, a to je štovanje papa Leon XIII. 6. lipnja 1889. službeno potvrdio.

Nakon kraćeg druženja s mještanima, te slatke i slane okrepe, odlazimo prema Prčnju, malom zaseoku koje je vezano s Kotorom kolnim putem. Prčanj je nekad bio vrlo bogato naselje što pokazuju mnoge gospodarske zgrade uz more. Nekad je Prčanj imao 1500 stanovnika, danas oko 750. Mjesto krasi župna crkva koja se počela graditi 1789., a dovršena je tek 1909. Crkva je posvećena Marijinu rođenju, a izgrađena je u renesansnom stilu.
U Prčnju su nam dirljivu dobrodošlicu priredili župnik, don Marko Vuković i njegovi župljani. Impozantna građevina crkve Marijina rođenja djeluje pomalo otužno jer, prema riječima župnika, u njoj nedostaje ono što crkvu crkvom čini, a to su ljudi. Naime, nedjeljom se u ovoj crkvi skupi u prosjeku dvadesetak vjernika. Nakon razgledavanja crkve i poveće zbirke slika koja se nalazi u njezinom prostoru, na prostoru ispred nje počastili smo se svježe ulovljenim prženim ribicama i domaćim vinom. To je ujedno bila i prilika za srdačan razgovor te upoznavanje s prilikama u kojima danas tamošnje stanovništvo živi.
Okrijepljeni ukusnim jelom i još ugodnijim društvom nastavljamo svoje hodočašće prema Cetinju. Uspinjemo se tzv. serpentinama za koje smo saznali da ih ukupno ima 25 i da svaka od njih ima svoje ime. Putem uživamo u prekrasnim pogledima na kotorski zaljev.
Oko 17 sati stižemo na Cetinje. Cilj nam je manastir Svetog Petra koji je ujedno i sjedište crnogorskog metropolite.
Današnji manastir izgrađen je na temeljima nekadašnjeg manastira Crnojevića koji je nastao 1484. godine, a razoren je za turskog upada na Cetinje krajem 17. stoljeća. Manastir Sv. Petra Cetinjskog po poredaji je na mjestu ranijeg dvora Ivana Crnojevića podigao vladika Danilo Petrović. Današnji kompleks sastoji se od male crkve, monaških ćelija, te rezidencije vladike koja se nalazi u južnom dijelu kompleksa. U kompleksu je smještena i bogoslovija koja od 1993. ponovo slobodno djeluje na ovim prostorima. Manastir je od svojih početaka bio prosvjetni i kulturni centar Crne Gore. Ondje je djelovala prva škola u Crnoj Gori, Njegoševa štamparija, te prva crnogorska gimnazija. Manastir je služio i kao mauzolej dinastije Petrovića pa se u njemu nalazi i sarkofag Petra II. Petrovića (sv. Petra Cetinjskog). U sklopu crkve nalazi se i kapelica Sv. Ivana Kristitelja gdje se prema predaji nalazi relikvija ruke toga sveca. Neposredno pored manastira nalazi se Njegoševa Biljarda koja je podignuta 1837./38. godine kao Njegoševa rezidencija i za potrebe crnogorske uprave. Danas su u Biljardi smješteni Njegošev i Etnografski muzej gdje je izloženo mnoštvo eksponata od velike važnosti za povijest Crne Gore.
Naš boravak u krugu manastira započeo je sudjelovanjem u večernjoj molitvi monaha i okupljenih vjernika. Imali smo se tako prilike direktno upoznati s bogatstvom istočnih molitvenih izričaja te promatrati raznolikost molitvenih gesti koje promatraču namjerniku na vidljiv način uprizoruju tajnovitost i nedokučivost Božju. Nakon molitve kratko smo se susreli i s crnogorskim vladikom Anfilohijem koji nas je u kratkim crtama upoznao s bogatstvom prostora u kojem se nalazimo. Nakon toga nam je jedan od monaha, o. Petar, pokazao i muzej manastira.
Prepuni dojmova nastavismo svoj put, ovaj put prema Budvi, jednom od turističkih središta crnogorskog primorja gdje smo proveli večer u ugodnom druženju.

SUBOTA, 29. SVIBNJA 2004.

Prvo današnje odredište bio je Kotor. Točnije, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (Sv. Marija Koleđata). Nakon izmoljene jutarnje, don Branko Sbutega, župnik u Dobroti, upoznao nas je sa svetištem u kojem se nalazimo.
Crkva je sagrađena polovicom 13. stoljeća na temeljima stare crkve iz 7. stoljeća. Izgrađena je u romanskom stilu. Na pobočnom oltaru sv. Pavla čuva se od 1807. godine u drvenoj škrinji neraspadnuto tijelo bl. Ozane Kotorke. Vrata crkve ukrašena su reljefom koji prikazuje život bl. Ozane.

Blažena Ozana je rođena 25. studenoga 1493. u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krštenju je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić. Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stvarima ne suglašavaju s rimskom Crkvom.” Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi i povuče je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili jer su se bojali da bi im kćerka ondje i ostala. No ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata sila.
Kad joj je otac umro, majka je popustila i tako godine 1507. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavi roditeljsku kuću te se preseli u Kotor. Ondje bî primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buća. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je u katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im koliko je mogla.
Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metra visokim, 3 širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”. U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Hozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.
Hozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Hozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.
U svome dragovoljnom zatvoru Hozana je provela preko 50 godina moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali.
Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama te položeno u crkvu Sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci. Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom”.

Nakon srdačnog susreta s don Sbutegom ukrcavamo se u brodić kojim po zaljevu zaplovismo prema otočiću Gospe od Škrpjela. Putem promatramo mjesta na obali (Muo, Prčanj, Dobrota, Ljuta…) Prilika je to i za pokoji razgovor, fotografiju ili jednostavno odmaranje na suncu. Uz Gospu od Škrpjela nalazi se i otočić sv. Jurja (ili kako ga lokalni puk zove, Sv. Đorđa) na kojem se nalazi benediktinski samostan i crkva iz 12. stoljeća.
Na našem odredištu dočekao nas je don Srećko Majić, čuvar Gospe od Škrpjela.
Ovom otočiću do polovice 15. stoljeća nema spomena. Prema predaji, Gospinu su sliku našli u noći 22. srpnja 1452.g. ribari na grebenu ili hridini u moru kraj Perasta, na mjestu gdje se danas nalazi svetište. Nađenu sliku ponijeli su sa sobom i stavili u kuću braće Martešića. Budući da je jedan od braće, koji je bio teško bolestan, ozdravio, to je potaknulo mještane da sagrade crkvu u Gospinu čast. Čudotvornu sliku odnesu u crkvu Sv. Nikole u Perastu i dadu se na izgradnju nove, Gospine crkve na umjetnom otočiću (oko 250g. su dovozili materijal na hrid, nasipali okolo, potapali stare i islužene jedrenjake i stvarali taj otočić oko prvobitne hridine).
Crkva je podignuta 1630.godine te ima obilježja bizantskog i renesansnog stila. Posvećena je Marijinu Uznesenju. Uz druga umjetnička djela kojima su crkvica i obližnji muzej zavjetnih darova ispunjeni, u crkvici posebnu pažnju bude zavjetne pločice, njih 2500. Njih su većinom dali izraditi pomorci kao zahvalu za sretan povratak s plovidbe ili oni koji su doživjeli tjelesno ozdravljenje. Zato pločice krase tri glavna motiva: nemirno more, borba s gusarima ili dijelovi tijela. Kao takve pločice su svjedoci žive i duboko egzistencijalno ukorijenjene vjere naroda koji je ondje živio.
O toj živoj vjeri naroda svjedoče i mnogi poznati i nepoznati blaženici i sveci iz ovog kraja od kojih ćemo, uz one već spomenute, ovdje spomenuti i Anu Mariju Marović.

Rođena je 7. veljače 1815. godine u Veneciji. Djetinjstvo je provela u imućnoj obitelji, okružena najvećom mogućom pažnjom i ljubavlju, kao jedinica i dugo iščekivano dijete. Već od ranog djetinjstva pokazuje osobito zanimanje za vjeru i crkvu. Kada je primila prvu svetu Pričest, odlučuje svoj život posvetiti Bogu. O tome dugo vremena nikome ništa nije rekla. Kada su roditelji saznali da djevojka namjerava poći u samostan u kući je nastao pravi kaos. I roditelji i rodbina uložila je sve sila da to spriječe. Nakon mnogih borbi djevojka odlučuje da neće ići u samostan, da će ostati kod kuće, ali se neće udavati. Roditelji su se s tom odlukom složili. Ana Marija tada započinje svoj život laičkog apostolata. Osim u poeziji i slikarstvu, ona se trudi u osnivanju raznih nabožnih društava, u restauraciji napuštenih crkava i u raznim drugim oblicima apostolata. Posebnu svoju brigu posvećuje brizi za siromašne i odbačene u društvu i to na vrlo originalan način. Naime, u njezino vrijeme u bogataškim kućama bilo je vrlo popularno imati kanarince. Ona se stoga počinje baviti uzgajanjem i prodavanjem mladih kanarinaca. Novcem koji bi zaradila prodajom kanarinaca kupovala je siromašnoj djeci Venecije lijekove, hranu i odjeću.
Kada joj je umro otac, uz majčin blagoslov odlučuje osnovati novu redovničku zajednicu – Sestre zadovoljštine Srca Isusova i Srca Marijina. Po osnutku redovničke zajednice zajedno sa svojim sestrama započinje novu misiju: otimati prostitutke prostituciji, dati im mogućnost preporoda i uzdignuća do punog dostojanstva čovjeka. Takav je rad od sestara tražio mnogo žrtve. Družba se s vremenom proširila po svijetu i još i danas se posvećuje radu s prostitutkama.
Ana Marija umrla je u Veneciji 3. listopada 1887. godine.

Na ovom otočiću posebno je svečano svake godine 15. svibnja kada s vjernici ovoga kraja spominju velike milosti, koju je postigla posredstvom škrpjelske Bogorodice. Naime, šačica hrabrih Peraštana odbila je na blagdan Spasova, 15.svibnja 1654.g. brojnijeg osmanlijskog neprijatelja, koji je napao i s kopna i s mora. I Petar Zrinjski (+1671) doplovio je tada čestitati bokeljskom junacima, koji su bili uvjereni kako su pobjedu izvojevali Gospinim zagovorom.
U spomen na taj događaj i danas se na taj datum svake godine održava procesija barki oko otočića.
Čitav otočić doima se kao oaza u kojoj je vrijeme stalo. O prošlim vremenima i rijekama ljudi koji su ovuda prošli svjedoče brojni zavjetni darovi iz svih krajeva svijeta. Oni su i znak neograničenosti i svemogućnosti Božje kojemu je u svakom narodu drag onaj koji ga se boji.

Nakon svete mise i okrepe tijela nastavljamo svoju plovidbu prema otoku Gospe od milosti na kojem se nalazi bivši franjevački samostan Svete Bogorodice iz 15. stoljeća.
Na otoku su oduvijek prebivali katolički svećenici i redovnici (celestinci, franjevci, isusovci).
Gospin kip u svetištu rad je nepoznata majstora iz 15.st.
Danas se o tom kompleksu brinu isusovci. Dočekao nas je i kroz samostan proveo don Ivan koji ondje živi gotovo pustinjačkim životom.
U crkvi samostana imali smo kratku molitvu predvođenu članicama udruge Kršćanskog mirovnog kruga. Molitvom smo nastojali probuditi osjetljivost za međusobno jedinstvo u vjeri.
Predvečer stižemo u Donju Lastvu gdje nas je dočekao župnik don Ivo Čorić koji je zajedno sa svojim župljanima organizirao večerašnji susret. Donja i Gornja Lastva smatraju se oazama Hrvata na tim prostorima. Domaćini su uistinu dali sve od sebe da bi nam boravak ondje bio ugodan. A takav je i bio. I još puno više od toga. Uz nas hodočasnike susretu je nazočio i kotorski biskup mons. Ilija Janjić te svećenici koje smo našem putu do sada susretali. Druženje je proteklo u ugodnom i toplom raspoloženju.

NEDJELJA, 30. SVIBNJA 2004.

Duhovsku nedjelju započinjemo jutarnjim hvalama u crkvi Sv. Nikole u Perastu. Boravak u crkvi koristimo i za obilazak njezinog kulturnog bogatstva. Pri tome nam je domaćin, don Srećko, velika pomoć.
Crkva Sv. Nikole nastajala je od 15. do 17. stoljeća te ima bogatu crkvenu riznicu. Uz nju se nalazi nedovršena Parohijska crkva čija je izgradnja započela 1740. godine po projektu venecijanskog arhitekta Beatia. Izgrađeni su samo zvonik i apsida dok je oblik crkve u cjelini poznat zahvaljujući sačuvanoj drvenoj maketi. U mnoštvu eksponata koji se u crkvi nalaze posebno mjesto zauzima barokni križ koji podsjeća na pobjedu Perašana nad Turcima.
Uskoro odlazimo u Kotor gdje u katedrali Sv. Tripuna prisustvujemo duhovskoj svetoj misi koju je predvodio biskup, mons. Ilija Janjić. Sveta misa je ujedno bila i slavlje sakramenta svete potvrde za dvadesetak krizmanika iz Kotora i okolnih župa. Sve je to događaju dalo posebnu notu svečanosti.
Katedrala u kojoj se nalazimo jedna je od najstarijih katedrala istočno-jadranske obale. Pored današnje katedrale Sv. Tripuna početkom je 9. stoljeća podignuta crkva Sv. Tripuna u koju su smještene moći toga sveca. Pošto je dotična crkva bila manjih dimenzija, a kult mučenika sv. Tripuna je sve više jačao, Kotorani su 1124. godine pristupili izgradnji nove crkve. Katedralu je 1166. posvetio kotorski biskup Malon. Prvobitni izgled katedrale je pod utjecajem brojnih potresa uvelike izmijenjen. Katedrala je više puta kroz povijest obnavljana.
U prostoru katedrale posebno je zamjetljiv ciborij iznad glavnog oltara koji je izrađen u romaničko-gotičkom stilu. Reljefi na ciboriju prikazuju scene iz života sv. Tripuna.
Sveti Tripun rođen je oko 232. godine u Kampasadi u današnjoj Turskoj. Tripunovi roditelji bili su kršćani. Kao dijete je ostao bez oca tako da je svu brigu o njemu preuzela majka Eukarija. Stradao je u progonstvu za vrijeme cara Decija (249./250. godine). Zbog odbijanja da se odrekne svoje vjernosti Kristu te pokloni caru i prinese mu žrtvu, sv. je Tripunu u Niceji održan proces. Nakon trodnevnog mučenja odrubljena mu je glava. Blagdan njegova mučeništva slavi se u Kotoru 3. veljače.
Uz crkvenu zgradu, lijevo od ulaza, stoji zasebna zgrada tzv. Capella Reliquarium (moćnik) iz 14. stoljeća koja je s prostorom crkve povezama monumentalnim stepeništem iz 17. st. U njoj se osim relikvije sv. Tripuna nalaze i mnoge druge značajne relikvije koje su Kotorani i Bokelji vijekovima sakupljali.
Nakon svete mise nastavljamo duhovsko druženje sa kotorskim biskupom mons. Ilijom Janjićem. On nam u kratkom razgovoru pokazuje biskupski dvor te nas ohrabruje u našim ekumenskim nastojanjima.
Zajedništvo nastavljamo u peraškom samostanu na ručku koji su nam s puno ljubavi i truda pripremili domaćini. Ostadosmo zatečeni njihovom jednostavnošću i veličinom njihova srca. Velikodušnost Bokeljana dolazila je do izražaja na svakom koraku ovog našeg hodočašća i kao da je okrunjena i zaokružena ovim zajedničkim blagovanjem. To je zajedništvo na neki način utjelovilo i smisao ekumenskih nastojanja – povezivanje ljudi različitih vjeroispovijesti i kultura oko dobroga i za Dobro. To buđenje dobrote i ljudskosti i don Srećko ističe kao jedno od glavnih načela njegova rada s ljudima onoga kraja. Takav ekumenizam duboko zahvaća srca ljudi i ondje ostaje zauvijek.
Po završetku blagdanskog ručka opraštamo se od Boke te nastavljamo svoj hod prema Herceg Novom. Na putu smo posjetili manastir Savinu gdje nas je dočekao veseli iguman Justin koji nam u svom duhovito opuštenom stilu prezentira eksponate bogatog manastirskog muzeja te unutrašnjost crkve Uspenja Bogorodice koja se nalazi u središtu manastirskog kompleksa. Uz nju se na području manastira nalaze još dvije manje crkve. Još jedna od njih posvećena je Marijinu uspenju, a druga svetom Savi Srpskome.
Na ulasku u crkvu iznenadila nas je trava razasuta na čitavom podu crkve. Uskoro smo dobili objašnjenje da je uz blagdan Duhova u pravoslavnoj liturgiji usko povezana zelena boja kao ona koja simbolizira život, odn. Duha Svetoga koji je Životvorac. Za travu postoji i drugo legendarno objašnjenje, a ono je vezano uz duhovsko bdijenje kada su apostoli i Isusova Majka, prema istočnoj predaji, na livadi u molitvi iščekivali silazak Duha Svetoga.
Boravak u crkvi zaključujemo kratkom molitvom Mariji na koju se prekrasno nadovezuje jedna od hodočasnica, gospođa Spomenka, predstavnica Makedonske pravoslavne crkve, otpjevavši jednu marijansku pjesmu iz pravoslavne tradicije.
U Herceg Novom odredište nam je crkvica još jednog našeg sveca iz ovog kraja. Crkvica svetog Leopolda Bogdana Mandića koja se nalazi pokraj crkve Sv. Jeronima gdje je sveti Leopold kršten. U crkvici Sv. Leopolda izmolili smo večernju molitvu koja je ovog puta imala drugačiji oblik nego inače. Bila nadahnuta pravoslavnim obredom, a predvodio ju je dr. Kurečić. Bila je to prilika za još jedan osobniji susret s pravoslavnom tradicijom i vjerujem još jedna mala karika u ekumenskom povezivanju. Bila je to i prilika za malo stati na loptu, posložiti neke od mnogih dojmova ovih dana i zahvaliti Bogu za sve. Nije stoga slučajno da je za kraj ovog našeg hoda izabran susret sa svecem kojem je jedinstvo onih koji vjeruju u Krista toliko bilo na srcu.

O. Leopold rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijeni ga u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. I ta činjenica, tko zna o njoj razmišljati, već sama od sebe mnogo govori. Bez velikodušnosti Bogdanovih roditelja da prihvate njega, dvanaesto dijete, Crkva bi ostala veoma prikraćena. O. Leopold bio je jedan od njezinih najvećih i najrevnijih djelitelja sakramenta pokore. Kolike je on tisuće pokornika pomirio s Bogom?! Svi bi ti bez njega, bez susreta s njime kao ispovjednikom, ostali silno prikraćeni. I naša domaća Crkva na hrvatskom jezičnom području ostala bi prikraćena za jednoga velikoga i slavnoga Božjega slugu, danas poznata i štovana po cijelom katoličkom svijetu. Mnoge dobrotvorne ustanove ustanovljene su u njegovo ime i s njime se ponose. Dok se veselimo nad našim svecem, ocem Leopoldom, dostojno je i pravedno da odamo dužnu zahvalnost i roditeljskoj velikodušnosti njegova oca i majke.
Bogdanovi roditelji bili su duboko vjerni kršćani. O svojoj majci otac Leopold, već poodmakao u dobi, izjavio je ovo: “Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost; njoj naročito zahvaljujem sve ono što jesam.” Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Gospodarske prilike bile su sve teže i teže. I to je za budućeg velikog ispovjednika i tješitelja duša u ispovjedaonici bilo od velike važnosti. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva.
Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar.” Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak. Možemo ih razumjeti jer je Bogdan bio veoma dobar sin.
U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kuću te polazi na nauke u Serafsko sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Nakon dvije godine u Bassanu započinje novicijat. 2. svibnja 1884. oblači redovničko kapucinsko odijelo i dobiva ime Leopold. Život je u novicijatu venetske kapucinske provincije bio vrlo strog pa je pravo čudo kako je sa zdravljem krhki fra Leopold mogao izdržati redovničku stegu. 4. svibnja 1885. položio je prve jednostavne zavjete, a zatim je poslan u Padovu na filozofske nauke. G. 1888. polaže svečane zavjete i prelazi u Veneciju na studij teologije te neposrednu pripravu na svećeništvo. Sretan dan njegova svećeničkoga ređenja svanuo je 20. rujna 1890., kad ga je kardinal Domenico Agostini zaredio za svećenika.
O. Leopold je od mladosti u srcu osjećao Božji poziv da radi među kršćanima odijeljenim od Rima. Prve godine svoga svećeništva mišljaše da mu je poći među njih i tamo raditi. Ali, kad je nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio konačno određen za Padovu, shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: “Odsada pa u buduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.” Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!”
Tijekom punih 40 godina o. Leopold će od ranog jutra pa do poslijepodnevnih sati sjediti u ispovjedaonici i neumorno ispovijedati. Procesije pokornika opkoljavale su njegovu skromnu ispovjedaonicu. Njegovi su pokornici bili ljudi iz visokog društva, liječnici, profesori i intelektualci, ali i mali priprosti svijet. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, duhovno vodio, s Bogom pomirivao.
Prije smrti o. Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bî već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg Novog (Leopoldo da Castelnuovo) proglasio je svetim Ivan Pavao II. 16. listopada 1983.

Uskoro u veselom i opuštenom raspoloženju napuštamo Crnu Goru i krećemo prema Dubrovniku gdje se uskoro ukrcavamo u avion te ‘visom leteć’ zagrabismo put Zagreba.

Što reći na kraju osim jedno veliko HVALA Gospodinu koji nam je sve ovo omogućio, ali i svima onima koji su dali svoj doprinos organizaciji ovog hodočašća. Nadamo se i vjerujemo da poruka Boke može i hoće prenijeti glas jedinstva i povezanosti u Kristu svima koji su ga spremni čuti.

Ana Kršinić-Dobovičnik