okic_3.jpg

Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)

Kako je lijepo kao braća zajedno živjeti! Opet smo radosni. U nedjelju, nakon zajedničkogeuharistijskog slavlja na Kaptolu, jedna “velika grupa” planinara “brata Franje”skupila se u dvorištu našeg samostana. Tu su dobri “stari planinari”, oni malo manje dobri, a ima tu i novih lica, onih koji su nam se pridružili prvi puta, koji žele u zajedništvu diviti se ljepotama što ih Gospodin stvori. Dok naši prvopričesnici ulaze svečano u povorci u crkvu, mi sjedamo u naše automobile i krećemo danas prema Samoborskom gorju. Nakon kratke pauze, toliko da popijemo jutarnju kavicu, iz Lučkog nastavljamo put prema Galgovu. Cesta vijuga kroz uzbrdice i doline, uz seoske kućice i zelena polja i vodi nas do Sv. Martina pod Okićem. Tu ćemo ostaviti naša vozila i uz Božju pomoć planinarski nastaviti put. Naš brat Zvonimir dobro poznaje put, on je kao pastir koji vodi stado svoje, a ovčice ga slijede znajući da je to put koji vodi do našeg cilja, do Okića. Brat nam Željko želi biti zadnji, jer nikog ne smijemo ostaviti i pomoći treba umornima i iznemoglima, ruku pružiti i ohrabriti .Pomažu mu i njegova dobra i draga dječica koja veselo skakuću okolo. Cijelo vrijeme uspona prati nas brat Sunce koji nas svojim zrakama grije i drage nam sestrice ptičice koje nas pozdravljaju svojim najljepšim simfonijama.

Evo nam i brata potoka koji nam je stao na put i žuborom svojim želi nam reći koliko je dragocjena čista voda koju nam donosi. Ovdje smo malo stali jer potok se ne da i nastavlja put, moramo se s njime dogovoriti, najbolje da ga preskočimo; ruke pružamo svome bratu, pomažemo . Ali evo strmog brda; tvoju snagu trebam Bože, da ustrajem na tom putu, postaje mi put naporan i težak – budi ovdje pored mene! Izdrži još malo, još malo, jer evo cilj je blizu, tu pred tobom, uspjeti ćeš! Posljednjim snagama se neki uspinju , a Gospodin ih nosi i sada tek postaju svjesni kako put i nije bio tako težak i zahvaljuju Gospodinu. Evo panja što nas zove, odmori se malo, kaže, i pogledaj oko sebe široka polja i brege zelene, raznobojno mirisno cvijeće, ljekovito bilje i krošnje lišćem okićene, pogledaj leptire šarene i pčelice marljive i zapjevaj Stvoritelju pjesmu radosno! Uz pratnju veselih ptičica pjesmom nastavljamo put kroz šume i polja i dolazimo svome cilju; do planinarskog doma pod Okićem na nadmorskoj visini od 411 metara. Tu nas čeka dobar ručak i zasluženi odmor. Dom se smjestio pod hridinom na kojoj je na samom vrhu ruševina staroga grada Okića. Okić se prvi put spominje 1183. g. a posljednji su mu gospodari bili grofovi Erdödy. Do Staroga grada naravno želimo doći, ali kako? Postoje dva puta; lakši put, zavojitom stazom kroz šumu ili teži, uz strmu liticu pomoću sajle. Zvonimir se odlučuje za lakši put i njemu se pridružuje većina, no ima i onih jako odvažnih i smjelih koji će krenuti s Ivčekom onim težim, a neki će ipak ostati i sunčati se na Božjem pogledu. Na putu do strmih stijena upozorenja iskusnih planinara; sajla je na jednom mjestu oštećena! No “hrabri” ne odustaju. Ali gle; “uspon na vlastitu odgovornost”… i tu hrabrima zastaje dah. Lijepa avantura, ali treba imati zdrav razum, misle Nela i Pava. Neki se još dvoume i odustaju . Ima onih koji će ipak riskirati i odvažiti se; a tko drugi nego naš ministar Zoran da nam pokaže kojim nam je putem ići do Gospodina. Tu gore opet smo zajedno i divimo se prekrasnom vidiku na Zagreb, Pokuplje i Posavinu.

Ali vrijeme odmiče i valja nam se vratiti. Sada će brata sunca zamijeniti sestrica kiša, a mi ćemo ih pozdraviti slavnim otajstvom krunice i obećanjem da ćemo opet doći!