Osamsto je godina proteklo od preminuća svetoga Franje Asiškoga, čovjeka jednostavnoga i predanoga. Čovjeka koji se Bogu odazvao bez ikakvog pridržaja. Kada je molio: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ i „Rasvijetli tmine moga srca…“, nije ništa tražio za sebe. On se odlučio za Božje. U svemu i do kraja. Svu svoju krhkost, glinenu posudu svoga života, stavio je na raspolaganje Bogu i čitavog se života pitao, čitavog se života trudio, kako mu što bolje poslužiti. I uvijek je osjećao da bi trebao poslužiti mnogo, mnogo više.
Koliko je Evanđelja, koliko ljubavi, koliko bratskog života, koliko vedrine i patnje, koliko sućuti s Bogom i ljudima, stalo u glinenu posudu Franjinog života? Kroz proteklih osamsto godina tolike su glinene – pa i čelične – posude izgubile svoje značenje, rasule se u prah. Tolika kraljevstva i carstva, tolike revolucije i ratovi, tolike ideologije i politike, tolike oholosti i zavisti! I tolike, toliko toga povukli u prah.
I Franjina se glinena posuda rasula u prah. Ali taj je prah postao sjeme blagoslovne duhovnosti. Franjin duh živi, razrasta se, i obnavlja, pa i oživljava, duh nebrojenih.
Toma Čelanski, prvi Franjin životopisac, zapisao je o njemu da se, ne samo svim svojim bićem molio, nego da se sav pretvorio u molitvu. Isto tako, Franjo nije propovijedao, on je čitavim bićem, čitavim životom postao propovijed za ljude svoga vremena i svakog vremena potom. I za nas.
Franjo ni od koga nije tražio više nego od sebe samoga. Ali budući da je svoju braću silno ljubio, i od njih je tražio mnogo, jer je imao povjerenja da u njima ima toliko snage, toliko duše, da budu ljudi po mjeri Božjoj. Zar bi bilo bratski od njih tražiti manje?
Što je s glinenim posudama naših života? Koliko smo u njih udomili Franjine, evanđeoske duhovnosti? Jesmo li ju udomili, živimo li ju, koliko nam je ljudski moguće? Ili smo se zadovoljili djelomičnošću? Mlakošću?
O sveti Franjo! I nas si obdario svojim životom! I nama si tako zorno otkrio ljepotu i snagu – da, i zahtjevnost – evanđeoskog života! Budi uz nas da budemo dostojni baštinici i svjedoci Evanđelja u svemu što živimo!Stjepan Lice
