Članci označeni s “Stjepan Lice”.


Danas u 17 sati na Radio Mariji:
  • Tema: Uz Pepelnicu – poziv na stalno obraćenje sv. Franje Asiškoga
  • Gosti: Fra Svetozar Kraljević, OFM i Stjepan Lice, OFS
  • Voditelj: Igor Kanižaj

Vrtlaru dobri,
u ono jutro – tvoje jutro – susrest ćemo te nadomak grobu s kojeg je odvaljen kamen.
I grob više neće biti grob, ni smrt više neće biti smrt.
I život će biti nov.
U svakom trunu praha bit će prepoznatljiv zagrljaj neba.
Ako nam oko ne bude sporo.
Ako nam srce bude spokojno.
Hoćemo li te prepoznati i prije nego nas zazoveš imenom?
Ili ćemo pred tobom stajati zbunjeni i nijemi tražeći odgovor premda si već sve rekao.
Premda je već sve ispunjeno.
Osim našega ‘da’ tebi – u svemu i do kraja.
Vrtlaru dobri,
dođi u vrtove naših duša, u vrtove naših života.
Dođi u vrt svake duše, u vrt svakog života.
Učini da u njemu uzraste tvoje sjeme.
Samo tvoje sjeme: život izobilan.
Zemlju naših vrtova obdario si tolikim darovima neba.
U onim najsretnijim trenucima, kad se beskraji blaženstva prelijevaju našim bićima, znamo, pouzdano znamo da su i naši vrtovi – i svaki grumen zemlje u njemu – dar neba.
Da je sve što postoji dar neba.
I da nebo u nama raste koliko god mu dopustimo.
Koliko god ti dopustimo.
Vrtlaru dobri,
ti koji si sjeme svog uskrsnuća posadio u naša bića,
ti koji svojim uskrsnućem natapaš zemlju naših vrtova,
pouči nas kako da donesemo plod tvoje ljubavi,
kako da budemo plod tvoje zauzetosti.
Kako da ti budemo zemlja:
tebi i svakome s kim nam darivaš živjeti.
Vrtlaru dobri,
obdario si nas suncem, kišama i vremenom svakim,
i povjerio nam da se u vrtu ovog svijeta, ovog vremena,
zauzmemo za sjeme tvog uskrsnuća.
I bdijemo nad njegovim rastom.
I slijedimo kob sjemena. Tvoju kob.
Jer ti hoćeš da tvoja radost – radost sjemena – bude u nama
i da bude potpuna.
Vrtlaru dobri,
posluži se s nama
kako je tvoja uskrsna volja.
(Stjepan Lice)

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Vidjeli smo Gospodina!
Od početka je za sebe odabirao posljednje mjesto.
Od početaka je za nas odabirao prva mjesta u svojoj ljubavi.
Nikad se nije uklanjao od onih od kojih su svi zazirali.
Nije razumio govor sudaca.
S ganućem je slušao govor preporođenih.
Srce ljudsko, srce od mesa, oduvijek je bilo njegov zavičaj.
Ali ni s jednog srca od kamena nije digao ruku.
Povijest svoje ljubavi, povijest svoje prisutnosti, bez oklijevanja je povjerio povijesti kruha.
Kad god su ga htjeli zakraljiti, on se svrstavao među sluge, među svoju braću.
Nikad nije uzmicao pred životnim izazovima.
I s križa je grlio blagim i čvrstim zagrljajem.
A grobni kamen ni njegovoj sjeni nije uspio nauditi.
(više…)

image001.jpg

Uvidjevši da bez noćnih svjetlila nijedno biće u tami neće moći pronaći svoj put, Bog je stvorio zvijezde. Stvorio ih je različite, toliko različite da je svaku moguće imenovati i po imenu prepoznati.
– Pođite po svem Svijetu – reče im.
– Nastanite se po cijelom svemiru. U beskrajima mraka nađite svoje mjesto i svijetlite svakome, bez izuzetka, tko će se bilo kada kretati putovima koji će se nalaziti pod vama.
(više…)

odvaljen_je_kamen.jpg

Odvaljen je kamen s tvojih očiju.
Do tebe je da ugledaš svijet tebi darovan:
svijet prepun ljepote i sreće, svijet koje tvoje oči mogu i okrasti i oplemeniti.
Ali nad tobom uvijek bdije pogled prepun ljubavi.

Odvaljen je kamen s tvojih ruku.
Do tebe je da se zauzmeš za svoje dane:
da se ne kloniš znoja, umora i iscrpljenosti, i da ne pitaš koliko ih trudi uz tebe, jer
nikada nisi sam.
Uz tebe netko povazdan rađa ovaj svijet.

Odvaljen je kamen s tvojega srca.
Do tebe je da mu dopustiš da bude otvoreno:
da se ljubav prelijeva preko njega, da ne pristane ni na kakve zapreke.
Jer sav je ovaj svijet srce koje te želi sačuvati.

Odvaljen je kamen s tvoje nade.
Do tebe je da skrbiš o njezinoj svježini:
da onima koji dolaze, djeci svojoj, ovaj svijet sačuvaš i predaš s povjerenjem da
bezazlenost može biti jedra i nakon mnogih rana.
Jer svemu što postoji ljubav postojano dariva dah.

Odvaljen je kamen s tvoga hoda.
Do tebe je da ideš neumorno:
da ne dopustiš da tvoj korak ista smete i da ti svaki korak bude čovječan, da uvijek
ideš u susret.
Na svim tvojim putovima netko raskriljenih ruku hiti k tebi.

Odvaljen je kamen s tvojih blizina.
Do tebe je da pristaneš živjeti zagrljen:
da se ne opireš nježnosti koja te proniče i krijepi i da s nježnošću pristupaš svakom
biću.
Jer netko tko ne može bez tebe, nadohvat ti je ruku, nadohvat duše.

Odvaljen je kamen s tvoga vremena.
Do tebe je da se odlučiš za neizrecivo:
da vječnost ulijevaš u posudu svakoga dan, sućut u posudu svakoga susreta.
Jer postoji netko u kome živiš novim životom i sve što jesi prebiva u njegovu
uskrsnuću.

nakaniš li se
na put ljubavi,
operi noge svima
s kojima si dijelio
svoj vijek,
svakome bez razlike

ne dopusti
da ičije tragove
zbog tebe
ovije tama (više…)

greccio.jpg

Snijeg je već bio zapao, i studen snažno stegnula kad su se braća, dvojica po dvojica, s različitih strana počela vraćati k svojim obitavalištima uz crkvicu Marije Anđeoske nadomak Asizu. Bijahu silno promrzli i izgladnjeli. Oskudna ih odjeća nije uspjela zaštititi od studena vjetra koji se uporno obarao na njih. Hrana koju bi isprosili nije ni izbliza zadovoljavala čak ni njihove krajnje skromne potrebe. Bijahu posve iscrpljeni, gotovo skršeni. (više…)

BILJEŠKE S PREDAVANJA ZA NOVOZAVJETOVANIKE FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA IZ ZAGREBAČKIH BRATSTAVA

Kaptol, 16. lipnja 2004.

Stjepan Lice

KRITERIJI ZA UPOZNAVANJE I VREDNOVANJE VLASTITE SOCIJALNE I POLITIČKE OKOLINE

‘…nadređujući zajedništvo dobrote svim drugim kriterijima.’
Željka Čorak

Da bi ljudski život bio moguć, kriteriji su nužni. Nužni su podjednako i za osobni život i za suživot s drugima. Bez određenih – i jasnih – kriterija društveni bi se život sveo na kaos i sukob. Posve srodno tome, samo po određenim – i jasnim – kriterijima možemo živjeti svoju osobnost, rasti u njoj, i po njoj biti prepoznatljivi i sebi i drugima.

Tako je, dakako, na razini riječi. Tako je, barem donekle, i na razini života. No, kada se čovjeka neposredno tiču, s kriterijima nije lako. Kroz svu ljudsku povijest nastoje se iznaći kriteriji koji bi, više – manje, bili općeprihvaćeni. Pritom je, ipak, najčešće riječ o kriterijima koji se tiču drugih.

Iskušani su – i iskušavaju se – različiti kriteriji od ljubavi do kraja do krajnjeg nasilja. I čini se da se nijedan od njih nije pokazao primjerenim za svakoga. Ono što je kod nekoga moguće postići gotovo usput, kod nekoga je moguće samo uz silno mnogo ljubavi. Kod nekoga, pak, začudo, upravo s nasiljem.

Čini se da su nam od svih kriterija najprihvatljiviji oni elastični. Oni koje prilagođavamo po svojoj mjeri, ovisno o tome tiču li se nas, onih do kojih nam je stalo ili onih koji nam, iz nekoga razloga, nisu po ukusu. Tako ista riječ nekome može biti promaknuće, nekome osuda. Istom riječi nekoga nježno milujemo, nekoga, pak, grubo udaramo.

Bog je u ono vrijeme, u svojoj dobrohotnosti, povjerovao da bi njegovih deset zapovijedi bili dovoljan kriterij za čovjekov život s njim i s ljudima. No, Mojsije svome narodu nije dospio ni donijeti kamene ploče Božjega Dekaloga, a njegov se narod već okrenuo zlatnome teletu. Uvijek je, naime, lakše klanjati se idolima, zlatnoj teladi svake vrste, koji ništa ne traže (osim što okradaju i dušu i tijelo), nego se postojano uspravnoga bića odazivati zahtjevnostima Božjega svijeta, Božjega poziva i poslanja.

Isus je deset Očevih zapovijedi, deset Očevih poticaja, nadopunio sa zapovjedi ljubavi, s poticajem ljubavi prema Bogu i čovjeku: Ljubit ćeš Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim… Ljubit ćeš bližnjega svoga kao sebe samoga. (Dobro je ovdje ne previdjeti redoslijed: srce, duša, um…Srce je prvo. Srce je uvijek prvo.) Uistinu, onome tko istinski susretne Boga i čovjeka, preostaje samo jedno: ljubit će. Ljubit će, jer će mu to jedino biti razumljivo. Za sve drugo, jednostavno, neće nalaziti nikakva razloga, kamo li opravdanja.

No, Isus nije stao na tome. On je pošao dalje. On uvijek ide dalje. Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju…

Dakako, nije stao ni na tome. On nas upućuje na ljubav do kraja: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Ne samo riječima, svojim životom nas upućuje na ljubav do kraja. To je Kristov kriterij. Kriterij Kristovih. Je li to i naš kriterij? Ili nam je bliža misao: Da, ja ljubim svoje prijatelje, ali ipak… Da, ja ljubim svoje neprijatelje, osim…

Uistinu, Evanđelje je najzahtjevniji kriterij. Nema zahtjevnijeg kriterija od njega. No, Evanđelje nam ne propisuje obrasce našega ponašanja, ne popisuje nam naše postupke. Evanđelje nam tumači da kriteriji nisu važniji od čovjeka. Štoviše, da nijedan kriterij koji nas drži na odstojanju od čovjeka, nije Božji kriterij. Božji je kriterij prisutnost. Blizina. Zagrljaj. Kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u tebi.

Mi živimo u svijetu suprotstavljenih kriterija (u nama žive suprotstavljeni kriteriji). S jedne strane (sa strane svijeta) nameću nam se kriteriji ekonomičnosti, efikasnosti i individualnosti. S druge strane (s Božje strane) nude nam se, potiče nas se na neekonomičnost, blagdansko shvaćanje života i zajedništvo.

Svijet kaže: ako si razborit, potrudit ćeš se da sa što manje što brže postigneš što više. I da to, po mogućnosti, postigneš sam. Odnosno, sa što manje drugih, kako bi ono što stekneš dijelio na što manje dijelova. To – po kriterijima svijeta – znači biti uspješan. Po tome kriterij svijeta je autizam. Isključenost iz života drugih. A to nužno znači i isključenost iz vlastitoga života. Po kriterijima svijeta to si uspješniji što su drugi (a i ti sam) manje subjekti, a više objekti tvoga života. Bit će da je u ovome sadržana sva razlika između suprotstavljenih kriterija: poslužiti se životom, poslužiti se drugima ili biti u službi života, biti u službi drugih.

Bog nas uči neekonomičnosti: Kakvom mjerom mjerite, i vama će se mjeriti. Božja je mjera ljubav do kraja. Njemu je posve prihvatljivo umrijeti za čovjeka. I to ne za nekog promišljeno odabranog čovjeka, nego i za onog koji ni sat nije mogao probdjeti s njim. Za onog koji ga je, unatoč svemu, učas tri puta zatajio. Za onog tko ne zna što čini. Za onog koji je pobjegao u strahu. Za onog koji se nadmeće s drugim za bolje mjesto u njegovu kraljevstvu.

– Pametan čovjek ne troši sve novce pametno

Poticaj na neekonomičnost Mirko Ivanjek u svojoj knjizi ‘Vrata’ sažima u jednu jednostavnu, i to mudriju, misao: ‘Ne valja biti škrt kod rađanja postojane nade.’

Bog nas uči neefikasnosti. Ljubav je strpljiva – tumači nam Hvalospjev ljubavi. Ljubav ima vremena. Ljubav nije užurbana nego pozorna. Obzirna. Ona je spremna zastati. Čekati, ustreba li, i sav život. Ili – kao što bi Rene Medvešek rekao: ‘Ne stati isto je što i nestati.’

O tome na osobit način govori i sveti Franjo kada podcrtava riječi: putnici i pridošlice. Budite kao putnici i pridošlice. Putnik i pridošlica svjestan je da je samo u prolazu. Da mu je darovan i povjeren samo određen, pritom i nepoznat, broj dana.

On je u svemu izložen putu. Umori li se, za njega nije osigurano konačište. Zadese li ga vremenske nepogode, nema se kamo skloniti. Bude li gladan i žedan, nema se čime okrijepiti. Nema čime utažiti žeđ.

Putnik i pridošlica ničim nije zaštićen. Ali, isto tako, ničim nije ni odijeljen. On život dotiče neposredno, jer se nije zaustavio. Nije se ogradio. Onaj, naime, tko se na svome životnome putu zaustavi, učas se zatekne u potrebi da si izgradi, ili na neki način stekne, boravište. Boravište, pak, treba urediti i opremiti. A da bi ono bilo trajnije, potrebno ga je izgraditi čvršćim, pa i prostranijim. Potrebno ga je učiniti ugodnijim. I tako se čovjek, kojemu je namijenjeno putovati, ići u susret, nađe u neprilici da za put, za susret, više nema vremena. A onaj tko nema vremena putovati, onaj tko nema vremena susretati se, nema prilike ni doživjeti zbog čega mu je darovano biti čovjek.

Putnik i pridošlica živi u prostorima svoga srca. Njegovo je srce pristupačno i osjetljivo na svijet kojim prolazi. Njega se tiče sve na što putem nailazi. On ni kraj koga ne može proći kao kraj stranca. On sam je stranac, željan da ga netko oslovi. Da mu netko pokaže put. Da ga netko nahrani. Da mu netko pruži prenoćište. On sam je stranac, željan da se drugi uz njega ne osjećaju strancima. On ima potrebu obdariti nekoga, ako ničim drugim, a ono svojom neimaštinom. Svojom srdačnom oskudicom. On ne može pružiti mnogo, ali ono malo što ima, on može davati strpljivo, svakome bez razlike. On ima vremena na pretek. Njemu se nikamo ne žuri. Pred njim je uvijek put i samo put. A i čovjek može biti put. Itekako dobar put.

Putnik i pridošlica na svome je putu uvijek upućen na drugoga. A taj drugi može biti i čovjek i Bog. Stekne li putnik i pridošlica suputnika, prihvati li ga netko kao suputnika, put mu, ostane li mu vjeran, postaje razgovijetniji. Tako se može dogoditi iskustvo Emausa. Ići s Bogom, izmjenjivati dušu s njim. Za predaha u svratištu, lomiti kruh s njim. I potom, kada Bog nekamo odbrza, vratiti se k svojima sa svjetlom u očima, s Bogom u duši, i poći s njima putem koji vodi dublje u srce. Jer put se nikada ne mjeri brojem koračaja nego njihovom prisnošću.

Nije moguće u franjevačkom duhu biti putnik i pridošlica, a biti odijeljen od drugih. Biti čovjek za sebe. Samo za sebe, na što nas potiče svijet. Evanđelje kaže: biti čovjek, biti Božji čovjek, moguće je samo ako si čovjek za druge. Čovjek s drugima.

Poznato vam je, vjerujem, kako je Franjo zamišljao dobrog manjeg brata. U Ogledalu savršenosti o tome piše: Dobar manji brat u svome životu treba ostvarivati osobine ove svete braće: vjeru brata Bernarda… jednostavnost i čistoću brata Leona… I tako redom.

Zajedništvo je jedan od temeljnih franjevačkih kriterija. Kad mi je Bog darovao braću… – piše Franjo. Dar smo jedni drugima. Dar kroz koji nam se sam Bog želi darovati.

Franjevačka duhovnost htjela bi nas u tom duhu odvesti do krajnosti, uvesti nas u puninu evanđeoskog iskustva. Franjevačka duhovnost nam želi posvijestiti – i našemu srcu i našemu umu posvijestiti – da se čovjekovo dostojanstvo može ispuniti samo po doslovnom življenju Evanđelja. Ili, tek neznatno skromnije rečeno: po nastojanju oko doslovnog življenja Evanđelja. Jer Evanđelje se živi, s čovjekom i Bogom se živi zanosno, do kraja predano. Inače nije riječ o Evanđelju, nije riječ o životu. Djelomičnost nije evanđeoska kategorija. Dakako, Evanđelje poznaje i poštuje čovjekovu djelomičnost, ali ga ujedno uči kako je nadrastati. I to ne bilo kako, nego kroz postojano zajedništvo s čovjekom i Bogom. Samo se s drugim – s čovjekom i Bogom – možemo ispuniti. Dodati im od punine koju primismo kao dar. Ili, kao što je bliže franjevačkoj duhovnosti reći: kao poziv i poslanje.

Franjevaštvo nas uči da nas se ovaj svijet tiče. Itekako tiče. Franjevaštvo nas uči preuzimanju odgovornosti, ne izmicanju, ne prebacivanju odgovornosti. Uči nas zauzetosti, ne uzmaku, ne bijegu. I – u svemu – uči nas vedrini i zahvalnosti. Da ovaj svijet znam prepoznati kao Božji svijet. Da mu se čitavim bićem pridodamo – da bi sve više bio Božji svijet.

Kako u tom duhu vrednovati politiku? Politiku koja se na mnoge znane nam, i mnoge neznane nam, načine bavi nama? Politiku od koje tako često i tako snažno zaziremo?

Politika je zasigurno – u svojoj biti – jedan od najplemenitijih poslova. Njezina je svrha, barem prvotna svrha, biti u službi drugih, u službi naroda (ali zbog toga ne manje u službi svakoga čovjeka) i kroz to brinuti o općoj dobrobiti. Dakako, oni koji se bave politikom, nalaze se pred jednim neugodnim, za neke – bit će – i poželjnim iskušenjem. Pred iskušenjem da se sa vlašću, koja im je povjerena, okoriste na nedostojan način, da se njome posluže da za sebe i za svoje pribave neki probitak, pa i mnoge probitke; da odlučuju o sudbinama drugih, sve do toga da izigraju nečiji život, pa i živote mnogih.

Do čega je kome stalo u nadmetanju za osvajanje vlasti, vidljivo je po tome čime se sve služe da bi je se domogli. Ima ih odviše kojima nijedna cijena nije previsoka, neprihvatljiva. Pamtim izjavu jednog našeg – reći ću – važnog političara koji je svojedobno, neposredno prije izbora, izjavio: ‘Ako bude niskih udaraca, ja uvijek mogu ići niže.’

Neugodna je istina da je mnogima blisko političare smatrati nužno nemoralnim ljudima. A to nikako nije istina. Ima političara koji su moralni ljudi, i političara koji su nemoralni ljudi. Ima političara koji su ni krivi ni dužni proglašeni i krivima i dužnima, i političara koji su, ma koliko bili krivi i dužni, iz različitih razloga zaštićeni.

Politika i licemjerje prečesto idu zajedno. Spomenut ću samo riječ: Bolje da strada jedan čovjek nego sav narod. Uspoređujući neusporedivo, prikrivajući jedno, a ističući drugo, svraćajući pozornost s bitnog na nebitno, sa sadržajnog na isprazno, politika često služi za zbunjivanje bezazlenih, za raspirivanje strasti, za marginaliziranje jednih, a promicanje drugih…

Sigurno je: vlast je ili služba ili bolest. Svaka vlast, uključujući i naše male svakodnevne vlasti u našim užim ili širim životnim sredinama. Ako je služba, vlast je za mnoge blagoslovna. Ako je bolest, od nje će mnogi stradati.

Franjevačko je poslanje: biti u službi života. I nije pritom nužno obnašati neke tzv. visoke dužnosti. Biti čovjek, biti kršćanin, sasvim je dovoljno visoka dužnost. Teško da i ima više dužnosti od te.

Svi mi pozvani smo svojim životima, svime što jesmo, postojano sudjelovati u stvaranju jednog pozitivnog životnog ozračja. Krivo misle oni koji to smatraju odveć neuglednim, nedostatnim, pa i neprimjetnim. Naša odgovornost za oblikovanje ovoga svijeta počinje upravo od naših obitelji, od naših radnih mjesta, od naših susreta. Svakom našom mišlju, riječju, djelom i propustom, toliko toga možemo dodati ili oduzeti ovome svijetu.

Mnogo ćemo dodati već i time, ne budemo li sudjelovali u prenošenju glasina. Ne bude li u nama potrebe govoriti o nedostacima drugih, stvarnima ili pretpostavljenima. Bude li nam bliže razgovarati na način sv. Franje i sv. Klare. Svaki je njihov susret, razgovor, naime, započinjao pitanjem: Što ima novo u ljubavi Božjoj? U tom duhu, sv. Klara i u Pravilu smatra potrebnim upozoriti sestre da iz samostana u svijet, niti iz svijeta u samostan, ne prenose nikakve glasine.

Kažu: da bi se moglo razumjeti drugoga, potrebno je u njegovim cipelama proći barem komad puta. Egzistencijalno iskusiti muku njegova života. Ali, koliko god je moguće, i blagoslov njegova života. Jer muka i blagoslov međusobno se ne isključuju. Štoviše, nerijetko se događa da gdje ima više muke, ima i više blagoslova, a gdje muka gotovo posve izostaje, uzmanjka i blagoslova.

Činjenica je: oko nas je mnogo ljudi koji oskudijevaju. Oskudijevaju materijalnim, oskudijevaju duhovnim, oskudijevaju smislom, blizinama, obiteljskim ozračjem. Oskudijevaju zdravljem, nadom. Mnogima je uskraćena prilika da žive svoje dostojanstvo. Makar: da se izbore za njega. I mnogi bi svoje oskudice mijenjali za oskudice drugih. Ali u tome nema sreće.

Mnogo je i onih koje se s razlogom označuje socijalno isključenima. Napose nakon ovoga rata (rata koji još nije završio). Iz društva su na različite načine isključeni prognanici i izbjeglice, branitelji, oni koji su iz rata izašli tjelesno ili duševno prikraćeni, ljudi koji su premladi ostali bez posla, a prestari su da bi mogli naći novi posao…

Dakako, nisu samo oni isključeni. Svima nam je blisko dijeliti se od nekih. I za te podjele, za ta dijeljenja, tako lako nalazimo opravdanja.

Prođite kroz Evanđelje… Pođite s Isusom prašnim putovima Palestine… Vidjet ćete: on se najviše obraća, najviše se posvećuje upravo isključenima iz društva, ali i iz crkve svoga vremena.

S kim si, takav si – kažu. Isus kaže: Ako si Božji, uistinu Božji, donesi Boga onima koji ga nemaju. Onima koji za njega ne znaju. Donesi ga nenametljivo, ponizno. Ali vjerno.

Franjevačka duhovnost sav svijet prepoznaje kao obitelj. Uostalom, na to nas upućuje već i duhovnost Očenaša. Kamo god pođemo, svatko koga susretnemo brat nam je, sestra. No, mi volimo biti izbirljivi. I za to uvijek nalazimo opravdanje.

Mi određujemo što nas se tiče, i što nas se ne tiče. Mi znamo zbog čega smo spremni angažirati se, a zbog čega nismo. Mi znamo oko koga se vrijedi truditi, a oko koga se ne vrijedi truditi. Mi znamo tko je kriv za svoju nevolju, a tko nije. Katkada odviše toga znamo…

Ima, dakako, i onih koji se oko drugih trude čitavim bićem, pa i preko svojih snaga. Ima, na sreću, i onih koji su spremni posvetiti se ljudima koji su, u očima svijeta, nevidljivi; i pritom se ne uznemiruju što će svijet i njihov trud označiti nevidljivim, ili čak i besmislenim. Da, ima, na sreću, onih koji ne pitaju koji je smisao njihova angažmana, ni kada nije vidljivo kakva se kvaliteta njihovim angažmanom dodaje ovome svijetu, ovim ljudima. Ima onih koji razumiju, koji su životno iskusili da nije uspjeh franjevačka kategorija, nego nastojanje, predanje. Ima vas…

No, tu se postavlja pitanje: koji je smisao angažmana nauštrb svojih. Sigurno, nije moguće zanemariti svoje i graditi bolji svijet. Uvijek smo, prije svega, odgovorni za svoje. Biti majka, otac… Brat, sestra… Rođak, susjed, prijatelj… U sve je to uključena i blagoslovnost i odgovornost.

Čovjek kojemu je stalo, ne nalazi lako mjeru svojim nastojanjima. I uvijek mu se iznova događa da se zauzme za jedne nauštrb drugih. Ali – to je cijena ljubavi. Nije moguće voljeti odmjereno. Donekle. Sva sreća da je jedna od odlika ljubavi i ta da je dosjetljiva.

Što se tiče vjerničke zauzetosti u svijetu, zauzetosti za evanđeosko osmišljavanje života u svijetu, za pravednije i – reći ću – radosnije društvo, važno je da u svemu što činimo budemo svjesni svoga kršćanskoga, svoga franjevačkoga, evanđeoskoga identiteta. Da kršćanin sa svojim identitetom ne može raditi kompromise, a da pri tom ostane, opstane i živi kao kršćanin.

Poznata njemačka spisateljica Luise Rinser, pisala je: Što je s (Isusovim) kušnjama u pustinji? … To je bilo nešto u Isusu što je bilo podložno kušnji: težnja za moći, svijest da može biti najveći čudotvorac svih vremena samo ako hoće, zamisao da od kamenja može stvoriti kruh! Postati tvorcem kruha, koji bi mogao na svijetu dokinuti nevolje prehrane, koji bi mogao postati onaj koji savršeno ispunjava sve socijalističke snove, kojeg bi puk izabrao za kralja Zemlje, kakvo iskušenje za onog koji ljubi… Kad bi jednome od nas đavao ponudio moć da zauvijek nasitimo treći svijet tako da više ne umire od gladi nijedno dijete…? No, Isus je odbio. Njegovo kraljevstvo nije bilo magija. Njegov put bio je običan, smjerni križni put.

Sigurno je: pozvani smo zauzeti se za svijet, ne na način svijeta, nego na Božji način. Možda je upravo u tome najveće prijevara svijeta: da nas navede da počnemo razmišljati i djelovati na njegov način; da odustanemo od Božjega načina razmišljanja i djelovanja. Ali, nema većeg čuda od čuda ljubavi. Zbog toga, ako se čovjek, Božji čovjek, nađe u prilici – ili neprilici – birati između čuda i ljubavi, jedini je ispravan odabir ljubav, ma kako ona skromna, neugledna i krhka bila.

Ili, kao što je nedugo don Branko Sbutega u jednom intervjuu rekao: Ne bavim se politikom kao političar, već kao sudionik života i nastojim razdvajati svjetove koji se u meni susreću… Koliko mi to uspijeva ne znam, ali sretan sam što još uvijek nosim u sebi indiferentnost prema sudu povijesti i što osjećam strah i respekt prema sudu vječnosti. Na tom strahu uspostavljam osobne kriterije.

Moguće bi nam kao jasan osoban kriterij u našim traženjima, nastojanjima i opredjeljenjima mogla poslužiti i činjenica da se Isus nije dao zakraljiti. Da je pred tom mogućnošću – upravo – pobjegao. Njemu je bilo bliže svojim učenicima prati noge. Sve do danas, kroza svu čovjekovu povijest, njemu je bliže prati noge. Svakome od nas, bez razlike. I u Babilonu suvremenoga svijeta, on se odlučuje za pranje nogu. I taj posao obavlja na kraljevski način. Obavlja ga tako da svakoga, kome opere noge, oplemenjuje u njegovoj biti.

Isus se nije dao zakraljiti. No to ne znači da kome od nas – na ovaj ili onaj način – neće dopasti nekakva kruna. Da tko od vas, u nekom smislu, neće postati kralj. No, kralj na dobar način može biti samo onaj tko zna da je uvijek samo čovjek pred Bogom i čovjekom. Da je poslužitelj, ne vlasnik života.

A biti poslužitelj života znači u svemu biti odgovoran za nadu. Postojano davati obrazloženje nade u nama. Nade za svakoga. I zbog toga nas Franjo poziva da u drugome ne gledamo grijeha. Da drugoga – pa ni svoje oči, ni svoju dušu – ne umanjujemo svojim pogledom.

Uistinu, što mi možemo dodati ovome svijetu? Što smo pozvani dodati ovome svijetu? Željka Čorak izrekla je jednu divnu misao: da smo pozvani živjeti zajedno nadređujući zajedništvo dobrote svim drugim kriterijima. U tome je čovjekovo božansko poslanje. Zar bi uopće na drukčiji način bilo moguće slijediti Isusa koji je prošao svijetom čineći dobro? Zar bi uopće bilo moguće biti Očevo dijete osim na Očev način? A Očev je način – njegov je kriterij – da njegovo sunce izlazi i da njegova kiša pada svakome, baš svakome

I naposljetku, i umjesto bilo kakvog zaključka, bilo bi vrijedno da svome životu dodamo jedno: da živimo opuštenije, da se oslobodimo potrebe da uspoređujemo. Da životno iskusimo da nas Božja ljubav čini neusporedivima. Neusporedivi smo i po tome što smo ljubljeni i po tome što ljubimo. Svatko je od nas jedinstven, neprocjenjiv, po tome što ga je Bog osobno poželio, osobno pozvao u život. A ta istina biva najprepoznatljivija u zajedništvu, kad jedni drugima pridodajemo i svoje duše, i svoje ruke. Živimo otvoreni toj istini. Pomozimo jedni drugima da je životno iskusimo. Po tome će nebo sve više bivati temeljni kriterij zemlje. Nas zemljanih, nas nebeskih.

Uistinu, riječi jedva što umiju izreći. Dogodi se čak da se ni ljubav ne umije priopćiti. Da, potrebno je biti ljubav da bi se ljubav moglo čuti. I razumjeti.

Stoga sam tvoj. Stoga želim u svemu biti tvoj. Znam da tek vrlo malo razumijem što time govorim. Ali, zaodjeven tvojim srcem, usuđujem te se moliti: odmjeri moje korake po svojoj ljubavi. I ne pitam pritom što će biti, jer znam: bit ćeš ti.

U mojoj duši
raste maslina
pitoma tiha
svim vjetrovima
odolijeva
tek na lahor
spremno zadrhti
ozeleni.

Ti si me
usidrio
u svoj
vjetar
i nikada
neću znati
sljedeću stopu
svoga puta
i zauvijek sam
stigao.

…postoje samo dva svijeta – stari svijet i evanđeoski svijet; samo dva načina života – stari život i evanđeoski život. Moguće je biti ili stari čovjek ili čovjek Evanđelja:
– stari čovjek teži vladanju, evanđeoski čovjek služenju;
– stari je čovjek sklon optuživanju, evanđeoski čovjek opravdavanju;
– stari je čovjek sitničav, evanđeoski čovjek velikodušan;
– stari čovjek uporno pokušava trgovati s Bogom, evanđeoski čovjek živi život kao dar;
– stari čovjek je neprestano zabrinut, u evanđeoskom čovjeku živi djetinje povjerenje;
– stari je čovjek sputan svojom prošlošću, evanđeoski čovjek je čovjek budućnik;
– stari čovjek živi u duhu ispraznosti, evanđeoski čovjek u duhu blaženstava.

cvjetici_web.jpg

Prijateljujem s čovjekom koji mi svako malo otkrije neko čudo. Čudo običnosti. Čudo nadohvat ruke. U onome što uopće nisam uočavao, on nalazi neslućeni svijet. Neizrecivu toplinu. Blizinu koja sve čini razumljivim. Ili barem prihvatljivim. Pod njegovim pogledom niče preobilje života. U njegovoj riječi odjekuju poruke koje podupiru, raskriljuju disanje duše. I što je najljepše, on me spremno uvodi u taj blagoslovljeni svijet. Uvodi svakog tko se odluči na hod s njim. Na zajedničko nasljedovanje Boga koji ide pred nama. Među nama.
Riječ koju sam čuo već mnogo, mnogo puta, on mi daje čuti na posve nov način. Riječ koju on izgovara, razotkriva svoju iskonsku svježinu. Njegove riječi, nerijetko zahtjevne, pa i oštre, dobro se snalaze sa zbiljom. Zauzimaju se za nju. I nisu spremne odustati i kada je sve uokolo neprozirno.
On poznaje svijet boli. Korača kroz njega. Nijednoj patnji ne izmiče. Svaku će patnju koju iskusi u životu drugoga prihvatiti kao svoju. Jer on život razumije samo kao službu Bogu i čovjeku. I zato za njega nema sreće ako je ne dijeli s drugim.
Sklon riječi, osluškuje ju čitavim bićem. No, tišina je njegovo odmorište. Njegov najdublji govor. Zadivljen i zahvalan zastane kad god uzmogne. Povuče se u osamu. U neuglednost.
Skromnost je prostor u kojemu se najbolje snalazi. Ne treba mu mnogo, no željan je susreta, istinskih susreta s ljudima. Bilo to jednostavno druženje ili zajednički svakodnevni napor, njemu je dovoljno.
Sve što daje, daje toliko od srca da i ne primjećuje da je dao. Da se do kraja posvetio. A pritom se, gotovo smeten, pita zašto nije dao više. S dubokim uvjerenjem i poniznošću govori da je ostao dužan i životu i čovjeku.
Žestok i blag uporno ponavlja da je svakome darovano da bude svet. Da je svetost istina o svakom čovjeku. I da je do čovjeka tek da ima hrabrosti odlučiti se. I ustrajati, unatoč svojoj slabosti.
Dječački bezazlen, s prihvaćanjem i povjerenjem ide kroz sve u što ga život uvodi. Nije potrebno mnogo da ga se rani. Nije potrebno mnogo da ga se usreći. Ali nitko i ništa ne može ugroziti stamenost vrijednosti koje žive u njemu. Nitko i ništa ne može ga odvratiti od zagledanosti u Boga. Od pune životne vjernosti Bogu. Jer za njega sve tek u Njemu i po Njemu stječe smisao.
Bio blizu ili daleko, za mene je dragocjeno što postoji. Govori mi i kada ga ne vidim i ne čujem. Na osobit način svednevice ga susrećem. I zbog njega mi je mnogo ugodnije boraviti u ovom zemnom životu. I mnogo lakše razumjeti nebo.

Gledajte druge tako da mogu prepoznati svoju ljepotu: gledajte ih pronicavim pogledom kojemu ne izmiče ni unutarnja ni najbrižnije zastrta ljepota.
Poučavajte druge tako da mogu iskusiti svoju snagu: u svakome živi mudrost kojoj treba dati osobnost.
Govorite o drugima tako da dožive svoju vrijednost: bez svakoga od nas život bi bio oskudniji, Božja ljubav nedoreciva.
Prilazite drugima tako da ih možete usrećiti: pomognite im iskusiti da i oni mogu biti sreća drugima.
Živote drugih dotičite s mnogo poštovanja i obzirnosti: i ispod najotmjenijih haljina i najtvrđih oklopa nalaze se
posve nježne rane koje je lako povrijediti, a uz njih i neutažene čežnje i prigušena plemenitost koje predano traže načine kako će se ispuniti i pridodati životu.
Nikoga ne ponizujte njegovim slabostima niti svojom obdarenošću: nitko ne odabire svoje slabosti niti svoju obdarenost. Samo međusobno se podupirući, moguće je kroz njih rasti.
Kada hoćete nahraniti gladna, nemojte mu hraniti samo tijelo: nasitite li komu dušu ljubavlju, ni tijelo mu neće
oskudijevati.
Postojano svjedočite svoju vjeru Bogu: vjerovati Bogu ne znači prepustiti mu se, nego dopustiti mu da ide s vama zajedno.
Nemojte se zadovoljiti razboritošću: bez zanesenosti nije moguće ispuniti svoju ljudskost.

Kad god činite dobro, ne tražite da vam uzvrate zahvalnošću: budite zahvalni što vam je darovano činiti dobro. To je
najdragocjeniji životni dar čovjeku.

Strpljivost je iskaz životnog povjerenja. Strpljivošću čovjek svjedoči da je zadovoljan i zahvalan što mu je darovan život, i to upravo život koji živi. Kroz strpljivost on izriče spremnost da darovani mu život istinski primi i proživi čitavim bićem. Strpljiv će čovjek znati prepoznati obilje i u neznatnome, dok će se užurbanome, nestrpljivome, sve činiti pomalo – ili i odveć – siromašnim. I samo će onaj tko se postojano i zdušno daje, upoznati život. Jer svijet je, moguće, samo odraz čovjekova srca.

Egzistencijalna vedrina, kako je shvaćam, jednostavna je sreća zbog postojanja, zbog postojanja vlastitog i postojanja svakog čovjeka, svega stvorenoga, sreća što je ljudski moguće učiniti dragocjeni pomak od postojanja do uzrasta u čovječnosti, do osmišljenja svojih dana i suoblikovanja svijeta. Egzistencijalno vedar čovjek barem se u pretežitom dijelu svoga života prepoznaje ozarenim prisutnošću i zauzetošću Božjom i ta ozarenost je najpostojanije njegovo iskustvo. Ozaren, on utjelovljuje i zrcali vedrinu koja obnavlja djetinju bezazlenost i po kojoj dozrijevaju plemenitost i zanos.

Ljubav pričeka čovjeka pokraj puta.
– Povedi me sa sobom – reče mu.
– Tvoja je odjeća tako pohabana – reče joj čovjek.
– Odjenut ću te u najljepšu odjeću – nastavi ljubav. – Povedi me sa sobom.
– Moj je dom malen – opravda se čovjek. U njemu ne bi bilo mjesta i za tebe.
– Udomit ću te u najljepše prostore – ustraja ljubav. – Povedi me sa sobom.
– Tvoj je govor tako običan – primijeti čovjek.
– Progovorit ćeš najljepšim jezikom svijeta – reče ljubav. – Povedi me sa sobom.
– Po čemu ću znati da je sve ovo što govoriš istina? – upita čovjek.

– Po tome što mi je više stalo do tebe nego do toga što ćeš sa mnom učiniti – reče ljubav.

Uvečer uoči Cvjetnice 1986. godine nas tridesetak sjedimo u prolaznoj dvorani uz crkvu svetog Franje na Kaptolu, iščekujući oca Bonaventuru, koji nam je najavio govoriti o miru. On ulazi i zaustavlja se nasred dvorane, pred nama. Promatra nas. Mi umah utihnusmo.
– Recite – započinje. – Vjerujete li da vi, koliko vas je ovdje, možete promijeniti svijet?
Mi smo zatečeni. Zbunjeno se pogledavamo. Ne znamo na što on smjera. Ne znamo što bismo rekli. Svatko od nas očekuje da će netko drugi progovoriti, ali nitko se ne odlučuje. Otac Bonaventura neko vrijeme strpljivo iščekuje naš odgovor. Potom mirnim glasom reče:
– Ako ne vjerujete da možete, pogriješio sam što sam ovamo dolazio.
To reče i izađe iz dvorane. Čim je izišao, nakon kojeg trenutka zatečenosti, počesmo se opravdavati jedni pred drugima zbog čega smo šutjeli, što smo mislili, što očekivali… Osjećali smo se silno nelagodno. Nismo znali što započeti.
Uto se otac Bonaventura vrati u dvoranu.
– Ipak ću vam nešto govoriti – reče.
Govorio je kao i uvijek. Bilo je dragocjeno. Kao i uvijek. No, nisam zapamtio što je govorio. Ovo jesam.