Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)
U četvrtak, 20. travnja 2006., iza večernje svete mise, na 2. katu Franjevačkog samostana na Kaptolu 9, održana je promocija prve zbirke pjesama Ljubice Mufić-Turić, s. Fides u našem bratstvu Franjevačkog svjetovnog reda, pod nazivom Zapisi srca. Zbirku su predstavili fra Andrija Nikić u ime izdavača, Hrvatskog kulturnog društva Napredak iz Mostara, prof. Divna Tus i Gordana Štampar, Ljubičina sestra iz generacijske grupe Mir, a promociju je uveličala i Danijela Sisgoreo-Morsan svojim poznatim i svima nama dragim pjesmama.
Biografija: Ljubica je rođena 26. studenog 1970. godine u Bjelovaru. Djetinjstvo provodi u malom selu Buzadovac, na granici nekadašnjih općina Vrbovec i Križevci, a danas županije Koprivničko-križevačke i Zagrebačke. Osnovnu školu pohađa u Tučeniku i Gradecu.
Daljnje školovanje nastavlja u Zagrebu, gdje završava tekstilnu školu. Za vijeme školovanja dolazi u tijesni dodir s franjevcima na Kaptolu i s njima ostaje trajno vezana. Posebno u sjećanju ostaje joj fra Zvjezdan Linić, koji joj je bio duhovni vođa niz godina. Članica je Franjevačkog svjetovnog reda od 1992. godine. Nakon školovanja seli se u Dugo Selo kraj Zagreba, gdje živi i radi pune tri godine.
Zaposlena je u cvjećari gdje dolazi do izražaja njena kreativnost i umjetnički duh koji je prati cijeloga života.
Godine 1994. ulazi u bračnu zajednicu i odlazi živjeti u Rüsselsheim u Njemačkoj. Tu živi i radi više od 11 godina. Majka je četvero djece: Glorije (11), Dominika (10), Leona Benedikta (3) te Veronike (1). Aktivna je u Hrvatskoj katoličkoj misiji i župnom folkloru. Osim toga nalazi vremena za pisanje pjesama i slikanje. Ova zbirka je ugledala svjetlo dana na poticaj fra Berislava Nikića, a fra Andrija Nikić ju je, nakon uvida u sadržaj pjesama u kojima otkriva zrnca koja se odnose na život i obitelji koje su iz Hercegovine otišle na “privremeni rad”, prihvatio i uvrstio u Zavičajnu knjižnicu – Život i svjedočanstva.
Prof. Tus je izrazila duboki dojam koji su Ljubičini stihovi na nju ostavili riječima:
Čitajući pjesme pjesnikinje Ljubice Mufić-Turić osjećam kolika je potreba bila izgovoriti ih.
Iz kutka jedne žene, majke i osobe koja pod okriljem Božje providnosti ne može ne govoriti istinu.
…
Ljubav, ponos i nostalgija za domovinom, bol zbog onih koji trpe nepravdu, majčinska ljubav, trenuci intimnih boli i sreće, ljubav, prisutnost božje providnosti, duhovitost najviše izraženu u dijalektu, trenuci života, sekvence tuge i sreće.
Sve je to Ljubičina poezija.
Bila bi šteta da ne nastavi odgovarati na njen zov.
Gordana Štampar prisjetila se njihovog zajedničkog hoda u novicijatu i zavjetovanja u Franjevačkom svjetovnom redu prije punih 15 godina. Naglasila je da joj je posebno drago da se nakon toliko vremena, bez obzira na fizičku udaljenost, vide plodovi rasta u franjevaštvu. Potkrijepila je to i svjedočanstvom o svojem trodnevnom boravku u Ljubičinu domu u Njemačkoj, gdje se mogao, naglasila je, skoro rukama opipati mir i blagoslov jednog života koji je predan Bogu u franjevačkoj jednostavnosti i radosti.
Pročitano je i mnogo Ljubičinih stihova, koje nije bilo lako izabrati u obilju raznolikosti, kako stilskih tako i tematskih, koje je smješteno na dvjestotinjak stranica knjige. Taj su zadatak, uz samu Ljubicu, Gordanu i prof. Tus, vrlo lijepo nadopunila Ljubičina djeca Glorija i Dominik. Donosimo izbor iz knjige:
ŽUTI GAROV-ŠAROV
Okreće se žuti Garov
može biti i Šarov
za repićem iza skuta
što u krug stalno luta,
pa mu sada jasno nije
što se dječak tako smije
i druga djeca, evo trče
da vide Šarova kako se obrće,
na opće veselje
ispred šapa prašina se melje,
i sva radost potrajala bi
da drugi pos’o ne nađoše zubi,
novi problem javi se iza uha
od nekud ga zaskočila buha,
pa sad žuti Garov
može biti da je Šarov
iza uha šapom trese, češka
razbježala se djeca, ostati, to bi bila greška.
RAZBOJNIČE NEMIRA
Razbojniče,
ranjene duše,
jer majka tvoja ljubit nije znala,
mir mi satireš
teškim kamenjem
nepostojeće krivnje.
Bogatstvo mjeriš kućama
i kupljenim poštovanjem
dok tvoja stvarnost vrišti:
“Glad, glad, glad!”.
Zar može tko sazdan od mesa,
zakrpati rupe u ljubavi,
vratiti vrijeme,
staviti melem na dušu
razmrsiti veze brodskih konopa,
jednog nesretnog života.
Aveti prošlosti
krakovima muke
vuku grijehe pokoljenja.
Strepim i dršćem,
pred tvojim bijesom,
moj Bog svih ljudi
tvoje je prokletstvo,
u očaju djeteta što vrišti u tebi,
dižeš ruku na njega
želiš ga satrti u meni,
izbrisati, jednom riječju,
“Nema, Boga”!
Uzmi sve nove kuće,
kruške u vrtu
kreket žaba, tamo kod pruge,
miris večernjeg cvijeća
mir noći i cvrčkov pjev,
Uzmi,
jer sve to nije moje
samo trenutak mog vremena tu je ostao,
Ti jeftino želiš kupiti nekupljivo.
Moje je blago
tamo na nebu
i snagom čuvara velikog svjetla
škrinje svih praštanja i davanja
otrgnut ću se iz tvojih okova.
Razbojniče!
Moja će škrinja uz mili zvuk padanja
primiti još jedan biser praštanja!
Na kraju u cijelosti donosimo vrlo upečatljivo svjedočanstvo o knjizi fra Andrije Nikića:
RIJEČ S POVODOM
U Metropoli svih Hrvata večeras predstavljamo prvijenac pjesama Ljubice Mufić-Turić. Životni putovi su nas s raznih strana doveli u ovo radosno uskrsno vrijeme u franjevački samostan na Kaptol da budemo ne samo svjedoci Života, nego i širitelji Franjine poruke i pozdrava: Mir i dobro!
Ljubica Mufić potječe od Bjelovara, ali su je životni putovi doveli u Njemačku. Premda u tuđem svijetu i “privremeno”, Ljubica je ponijela sa sobom blago materinjeg jezika i dopustila da njezino srce stvara, ostavljajući tragove svojih neograničenih duhovnih poruka na papiru. Tako je, najsažetije rečeno, nastao Ljubičin pjesnički dnevnik, njezino bilježenje dnevnih poticaja, događaja, susreta, razmišljanja. Ne nuka na tu tvrdnju samo činjenica što gotovo svaka pjesma nosi nadnevak nastanka, već i njihova tematika i naslovi. Na vlastiti doživljaj, ili nenadani susret, napisao je u svom prikazu književnik Krešimir Šego, pjesnikinja odgovara riječju. Premda je riječ, općenito krhka, ona može sačuvati trenutak, izreći osjećaj, što Ljubica Mufić-Turić i čini u svojim radovima.
Znamo da je u svojoj povijesti hrvatski narod, iz više razloga, morao napuštati Lijepu Domovinu i svoja ognjišta i poći u tuđi svijet. To iseljavanje je posebno došlo do izražaja posljednjih desetljeća 20. stoljeća. Među tim iseljenicima od devedesetih godina prošlog stoljeća našla se i Ljubica Mufić. Ona je tih godina pošla “privremeno” tražiti kruha i krov za svoju novoosnovanu obitelj.
Poput brojnih Hrvata i Hrvatica, i Ljubica je otišla u nepoznato sa svojom obitelji, a drugi su tamo osnovali svoje obitelji. Kako su se snašli i kako su provodili svoje dane, mjesece i godine, bila je tema koja me često zaokupljala. Na mojim češćim posjetima Hrvatima u raznim dijelovima Švicarske, Njemačke, Austrije i Italije, ali i Kanade, rado sam se susretao s našim radnicima, vječnim lutalicama i stalnim iseljenicima. U prigodnim susretima pitao sam ljude o njihovim poteškoćama i radostima. Govor i razgovori su me posebno zanimali i na njih sam svraćao pažnju. Njihove izjave sam zapisivao osjećajući vapaj:
Bože: Kad će moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?! (A. G. Matoš)
Posljednjih godina u nekoliko sam navrata boravio u Rüsselsheimu i upoznao se s obitelji Mufić-Turić. Jednom zgodom sam saznao da Ljubičino srce rađa pjesmotvore. Osjetio sam i posebnu povlasticu da sam mogao ne samo slušati kako mi Ljubica iščitava zapise svoga srca, nego čitati njezinu napisanu zbirku. Nakon čitanja ugodno su me se dojmili Ljubičini pjesmotvori na ijekavskom i kajkavskom narječju. Ljubica je, za razliku od brojnih svojih suvremenika, povremeno zapisivala svoje doživljaje i dojmove na pjesnički način. Tako je ponudila svoj pjesnikinjin Dnevnik. U njezinim pjesmotvorima naslovljenima Zapisi srca otkrio sam izričaj i brojnih iseljenika iz Hercegovine. U pjesmicama sam prepoznao toliko domovinskog krajolika i duha da mi se učinilo da sam, kao ispod neke dugogodišnje koprene, vidio i dotaknuo domovinu. Osjetio sam da Ljubica nosi u svom srcu svu težinu domovine i preokupaciju u koju je i njezinu obitelj ubacio protuhrvatski sustav šaljući je na “privremeni rad”, koji je prerastao u puni radni životni vijek, s nadom da će se vratiti u svoju obiteljsku kuću koju su podigli zarađujući novac po njemačkim prostranstvima. Ona je osobnim uvidom u stvari svijeta i etičkim stavom prema njima oformila djelo kojemu se u ovoj knjizi sabranih pjesmotvora jasno ocrtavaju bitne prostorne i vremenske protege. Zapisi srca su pravdanje života svakomu tko se posvetio ne samo govornom nego i rječitu oblikovanju. U njezinim pjesmama sam prepoznao brojne naše iseljenike, koji mogu u njezinim pjesmotvorima prepoznati i svoju sudbinu te sam predložio da se njezine pjesme objave. Kad je obitelj prihvatila moj prijedlog, ponio sam sa sobom tekst i u Hercegovini ga tehnički uredio i uvrstio u Zavičajnu knjižnicu – Život i svjedočanstva. Matični broj ove zbirke jest 91. Pod tim brojem ostaje trajno zapamćena.
Što reći o Zapisima srca? Zapisi srca svrstavaju Ljubicu među hrvatske vandomovinske, a donekle i domovinske i franjevačke, pjesnikinje, što potvrđuje i večerašnje predstavljanje ove zbirke u Zagrebu, te u franjevačkom samostanu i riječima jednog franjevca.
Ljubičini pjesmotvori baš kao i neki drugi ozbiljni opusi hrvatskog pjesništva u stanju nastajanja – in statu nascendi – te na takvoj se pozadini, u takvoj okolini, pokazuje vlastitim, osebujno uspostavljenim sustavom. Ona se predstavlja iz vizure svakog pojedinačno zamišljenog jastva, ukoliko to jastvo stupa u komunikacijske kanale sa svim potencijama, slično dirnutim sugovornicima; ukoliko, s druge strane, kani autorski izraziti svekoliku panoramu sebi suvremenog i povijesno odmaknutog svijeta u Rüsselsheimu i Hrvatskoj.
Prve su datosti Ljubičina prostora zavičaj i današnje boravište, dakle njezina rodna i mladošću doživljena Domovina, te Rüsselsheim i frankfurtski okoliš. Zatim, prepoznatljive su datosti vremena mladost, obiteljsko ognjište i njemačko podneblje u kojem pokušava stupiti na kulturnu scenu, na kojoj aktivistički pjesnikinja i intelektualka djeluje u svom obiteljskom i misijskom okolišu. U takvu prostoru i u takvu vremenu – razdijeljenu na rane godine odrastanja i današnje godine moralne zabrinutosti – Ljubičina poezija teče od poglavlja do poglavlja, od pjesme do pjesme, od stiha do stiha. Uputno bi tu bilo, radi terminološke jasnoće, govoriti o ishodišnom i aktualnom prostoru; o ishodišnom i aktualnom vremenu. Između ishodišnog i aktualnog vremena povijesni je rez; to je ono vrijeme povijesne hridi bačene u bistro more, koje godimice, za vrijeme godišnjih odmora sa svojom obitelji posjećuje. Pod tom hridi stenjao je pjesnički, dakako i posve ljudski Ljubičin opstanak.
Pojedine pjesme izazivlju osjećaj postojanja i vremena, subjektivnu svijest tajanstvenosti druge osobe kao objekta i bića u subjektivnosti onoga drugoga. Iako je ova rukovet pjesama nastajala u burnom i mučnom vremenu snalaženja u tuđem svijetu, ovaj sveščić tekstova nije danas samo puko prisjećanje na trenutke u kojima je autorica i književnica poticala duhovna svjetla u klancima tjeskoba i moralnih dilema nad ponorima raznih životnih i proteklih epizoda u povijesnim zbivanjima. Zasnovana na produhovljenim promišljanjima kršćanskih etičkih univerzalija u konkretnoj zbilji presudnog vremena, Zapisi srca će se moći zdušno čitati i kada dani pečalbaštva budu daleko iza nas.
Susrećući Ljubičinu obitelj u crkvi i u župnom dvoru u Rüsselsheimu, prisjetio sam se poticaja hrvatskih biskupa za Iseljenički dan 1983. godine: Nadamo se, braćo i sestre, da će svi iseljenici Hrvati katolici postati odvažni i Božji. Da će postati jači kršćani i bolji ljudi. Da će živjeti kao sinovi Božji i kao braća svoje braće tamo gdje obitavaju i rade! Da navedeni poticaji nisu ostali crna slova na papiru nego svagdanji život, svjedoči i Ljubičina obitelj sa šest članova. Uz svakodnevne obveze oni nađu vremena i stoje na usluzi i Hrvatskoj misiji: muž sakristan, majka čistačica u župnom domu, a djeca poslužitelji na misama. Uz to, uključeni su u folklorne i natjecateljske skupine. I za sve se, reče mi Ljubica sa smiješkom, nađe vremena!
Preporuka mog rođaka fra Berislava Nikića, kratki i sočni sud prof Divne Tus, te ocjene književnika Krešimira Šege i prof. Zdravka Nikića samo su potvrdile namjeru da sam ovu zbirku tiskao u svojoj već spomenutoj seriji. Knjiga Zapisi srca Ljubice Mufić-Turić, na materinjem hrvatskom jeziku, vrijedan je nakladnički poduhvat urednika i Grafotiska, odnosno Ivanke Leko. Likovno i tehničko uređenje ogledno je u vrhunske, suvremene, tehničke, tipografske i znalačke domeni.
Jednom riječju, čitatelji koje zanima upravo ovaj dio hrvatske povijesti, domovinski i vandomovinski život hrvatskog naroda posljednjih dvadesetak godina, imat će u knjizi Ljubice Mufić-Turić doista reprezentativno pjesničko štivo – svojevrsnu historijsku čitanku bez koje ne bi smjela biti niti jedna obiteljska knjižnica, a napose knjižnica hrvatske domovinske i vandomovinske literature.
Konačno, ali na prvom mjestu, Zapisi srca potvrđuju da se radi o nadarenoj pjesnikinji, koja će vrlo brzo i na široka vrata ući u književnost na kajkavskom narječju. Ove će pjesme imati svoje čitatelje. Zapravo sve ljude koji vole svijet djetinjstva, života na selu, svijet koji sve više odlazi u sjećanje.
Premda je riječ o Ljubičinoj prvoj knjizi, rukovet Zapisi srca preporučujem svim ljubiteljima poezije, skupljačima djela hrvatskih književnika u svijetu, a na prvom mjestu Ljubičinim prijateljicama i prijateljima. U svakom slučaju, radi se o knjizi koja je prikladna ne samo za prigodno darivanje, nego kojom će se podičiti svaki njezin vlasnik.