Njegova se biografija može sažeti u par riječi – rodio se bogat, živio siromašno i za siromašne, i umro na glasu svetosti.

Antonino Petyx rođen je 5. lipnja 1874. godine u gradiću Casteltermini, u srcu Sicilije, kao drugorođeni sin brojne i imućne obitelji. Roditelji su mu bili plemenita roda, pa je i Antonino – ili, kako su ga zvali, Nino – naslijedio naslov baruna. Titula mu nije puno značila, jer je rano shvatio da je to prolazna stvar, tek “glupost ovog svijeta”, i počeo težiti za onim što ostaje zauvijek. Od malena je želio živjeti u skladu s Božjom voljom, jer je smatrao da zemljom treba proći “onim putem koji Božja volja u svojoj beskrajnoj dobroti i mudrosti smatra prikladnim za mene da postignem vječnu sreću. Sad je na mojoj slobodnoj volji radosno surađivati s posvetnom milosti koju nam Presveto Trojstvo neprestano daruje kako bismo se na veliki dan našli zdesna Isusa suca.”

Školovao se u salezijanskom kolegiju u Randazzu, zatim u liceju u Palermu, i svuda se isticao dobrim ocjenama i uzornim ponašanjem. Studij prava u Palermu prekinula je 1894. godine prerana smrt njegovog oca. Kao najstariji sin (prvorođeni brat je umro) morao je preuzeti upravljanje imanjem i brigu o brojnoj obitelji, majci i osmero braće i sestara.

Dvije godine kasnije oženio se markizom Mariom Felice Mortillaro, ženom rijetke pobožnosti i dobrotvornosti, s kojom će izroditi devetero djece. Potomstvo su oboje shvaćali ne kao svoje vlasništvo, već kao “sveti zalog”, potpuno svjesni dužnosti da ih odgajaju i vode na putu dobra.

U dvadeset i petoj godini Nino je ušao u Treći red sv. Franje, u bratstvo pri crkvi Gospe od anđela u Palermu. Franjina škola je profinila njegov duh, pa se sve više odjeljivao od naslijeđenog bogatstva i položaja, i priljubljivao siromaštvu i poniznosti.

Sicilijom njegova vremena carevalo je siromaštvo, nepismenost i zakon jačega. Stoga se još na studiju uključio u Katoličku akciju a kasnije u još par dobrotvornih vjerskih udruga, i počeo intenzivno pomagati siromašnima, posjećivati bolesne i umiruće. Pravu širinu njegova apostolska djelatnost dobit će u Konferencijama sv. Vinka.

Godine 1904. u Palermo, na savjet liječnika, dolazi austrijski grof de Thun. Taj energični čovjek ne čeka besposleno da mu blaga sicilijanska klima poboljša zdravlje, već želi pomagati siromašnima kroz Konferencije sv. Vinka, koje u Palermu – ne postoje. Stoga se upoznaje s istaknutim članovima vjerskih udruga, i u Ninu Petyxu nalazi suradnika s kojim se sjajno razumije. Obojici se struktura ove udruge čini najprikladnijom za djelotvorno služenje siromašnima i svjedočenje Evanđelja. Ubrzo Petyx okuplja četrdesetak ljudi i osniva prvu Konferenciju sv. Vinka u Palermu, posvećenu Bezgrešnoj.

Nino je sjajan organizator s izrazitim smislom za praktično i neumoran u svom radu za potrebite. Uz to – a to je možda najvažnije – poput Marije ima srce pozorno na potrebe drugih, pa pokreće mnoge inicijative. Članovi Konferencije dijele hranu, odjeću, lijekove, madrace i pokrivače, traže poslove za nezaposlene, brinu za siročad, posjećuju bolesne, plaćaju stanarine i školarine, vode večernje škole, radničke klubove, susrete i duhovne vježbe… Petyx nije samo inicijator, organizator i financijer Konferencije, i sam svakog tjedna posjećuje siromašne obitelji i bolesnike, ne libeći se ni najponiznijih poslova.

I ne zaustavlja se samo na tjelesnim djelima milosrđa; uvijek je na raspolaganju i svim usamljenim i izgubljenim dušama, kao prijatelj, savjetnik, tješitelj. Kao većina južnjaka bio je nagle naravi, ali s vremenom postaje blag i obazriv. Uz prirođeno mu srdačno i otvoreno ponašanje, lako je stjecao povjerenje i onih koji su bili sumnjičavi prema čovjeku s plemićkom titulom koji obilazi zaboravljene u potleušicama najbjednijih četvrti Palerma.

Njegov apostolat hranio se svakodnevnom sv. misom, sv. Pričesti i urom klanjanja pred Presvetim Sakramentom. Uza se je uvijek nosio knjižicu Nasljeduj Krista Tome Kempenca. U Korizmi mu je često jedini obrok bio par usoljenih ribica i okrajak suhog kruha.

Nino Petyx je bio itekako svjestan ne samo velikih ekonomskih problema u svojoj okolini već i žestokog antiklerikalizma mlade talijanske države. Potaknut socijalnom enciklikom Leona XIII, Rerum Novarum, uključio se u političku mobilizaciju vjernika. Ni sam nije bježao od sudjelovanja u javnom životu – neko vrijeme je bio općinski savjetnik u Castelterminiju, zatim savjetnik i povjerenik u Palermu, sve pod plaštom Pučke stranke (Partito popolare) don Luigija Sturza.

Svjestan važnosti medija u suvremenom društvu, i na poticaj mjesnog nadbiskupa 1910. godine sudjeluje u osnivanju katoličkog dnevnog lista Il Corriere di Sicilia. Isprva piše za list, kasnije postaje glavni urednik. Nažalost, ubrzo se pokazalo da su vjernici mahom ravnodušni ili čak neprijateljski raspoloženi prema ovakvim inicijativama, pa je Petyx praktično ostao sam, založivši vlastitu imovinu ne bi li spasio list od propasti. Ni to nije pomoglo, i list se 1913. godine ugasio. Uz veliku novčanu štetu morao je otrpjeti i glasine o lošem upravljanju. Ovaj pothvat donio mu je veliko razočarenje i gorčinu, ali sve je prihvatio bez pobune i bijesa, u duhu praštanja. Konačno, lažne optužbe nisu ozbiljno narušile njegov dobar glas, ali su zato njegova smirenost i strpljivost u nevoljama, plodovi čvrste usidrenosti u vjeri, mnoge duboko dojmili.

Umro je u krugu najbližih ljubeći raspelo 18. listopada 1935. godine, i pokopan u kapelici posvećenoj Bezgrešnoj u crkvi sv. Marije Anđeoske, onoj istoj u kojoj je stupio u Treći red.

Njegova je kauza pokrenuta tek 1966. godine, kad je u Crkvi ojačala svijest o važnosti katoličkog laikata. Biskupijski postupak za proglašenje blaženim zaključen je 1975. godine, a sedam godina kasnije izdan je dekret o Petyxovim spisima. Promicanjem svetosti ovog sluge Božjega bavi se udruga “Prijatelji Nina Petyxa” osnovana prije dvadesetak godina.