Pjesnik, književni kritičar i pedagog Giulio Salvadori rođen je na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 1862. godine u gradiću Monte San Savino u Toskani. Bio je četvrto od sedmero djece trgovca Bernarda Salvadorija i njegove supruge Elise Nenci. Usprkos lošem zdravlju majka je svakodnevno išla na misu i vrlo često vodila Giulia sa sobom. Kao dijete bio je vrlo pobožan, a posebnu je odanost gajio prema Gospi pa je često pohodio obližnje svetište Santa Maria delle Vertighe.

Obitelj Salvadori se 1875. godine preselila u Rim, gdje je Giulio upisao gimnaziju i otkrio sklonost prema književnosti. Imao je samo petnaest godina kada mu je u jednom prestižnom časopisu objavljena pjesma “Oda Bogu”.
No, na rimskom Sveučilištu ušao je u avangardne književne krugove, sprijateljio se s pjesnikom D’Annunziom, upoznao vrlo utjecajnog pjesnika i agresivnog ateista Carduccia … i uskoro se sasvim udaljio od vjere. Većina talijanskih intelektualaca tog vremena bili su snažno obilježeni antiklerikalizmom i scijentizmom, i nije čudno da je mladi čovjek upio svjetonazor krugova kojima je želio pripadati. I mada mu se društvo sviđalo, u tom svijetu nije našao ni zadovoljstvo ni mir. Beskrajne rasprave po kavanama nisu ga ispunjavale; bio je svjestan da “voli samoću jer voli misliti”.
Godine 1884. obitelj Salvadori se našla u financijskim problemima, pa je Giulio odlučio prekinuti studij i zaposliti se. U jesen iste godine počeo je predavati književnost u liceju u gradiću Ascoli Piceno u regiji Marche. Tu se mladi pjesnik ludo zaljubio u mladu ljepoticu živog intelekta … koja je već bila supruga i majka troje djece. Odreći se te strasti? Nije mogao. Prepustiti joj se? Savjest mu je govorila da je zločin i uznemiriti jednu obitelj, a kamoli pridonijeti njenom raspadu. Shvativši da nema snage učiniti ono što savjest nalaže, vapio je Bogu … i Milost ga je dotakla.
Na Veliki petak 1885. godine je otišao u crkvu i nakon dugo vremena se ispovjedio. Njegovo obraćenje izazvalo je oduševljenje obitelji, a zgražanje i prezir intelektualaca s kojima se družio.

Odrekao se zabranjene strasti, vratio u Rim i završio studij, te se zaposlio na gimnaziji u jednom gradiću u blizini Rima. Živio je vrlo jednostavno i pokornički, u skoro potpunoj samoći, puno je radio, i dalje pisao pjesme. Godine 1889. objavio je veliku zbirku poezije, Canzoniere Civile, koja je bila veliko iznenađenje za književne krugove, ne samo zbog žarke pobožnosti, već i zbog raspela na naslovnici.
Od 1890. godine je podučavao na dva rimska liceja, a 1902. godine je postao docentom na studiju talijanistike na Sveučilištu u Rimu. Tu nikad nije dobio katedru, vjerojatno zbog izrazite antiklerikalnosti državnih vlasti koje su imenovale profesore. Konačno, 1923. godine fra Agostino Gemelli ga je pozvao da preuzme katedru talijanske književnosti na novoosnovanom Katoličkom sveučilištu Svetog Srca u Milanu.

Vrlo brzo nakon obraćenja oduševio se za svetog Franju pa je 23. veljače 1887. godine obukao odijelo Trećeg reda, a 4. kolovoza 1893. godine položio zavjete u bratstvu crkve Ara Coeli na Kapitolu. Jako je volio franjevačku Golgotu La Vernu, i često ju pohodio.

Nikad se nije oženio. Živio je vrlo skromno, potpuno posvećen književnosti i djelima ljubavi. Davao je potrebitima, i materijalno i duhovno, nesebično i bez mjere. Posebno je nastojao pomoći napuštenoj djeci i zatvorenicima. Svesrdno i otvoreno je podržavao sestre kalasancijanke, koje su se brinule o djeci zatvorenika. U to vrijeme mislilo se da djeca delikvenata neminovno i sama postaju kriminalci, i da se za njih ne vrijedi brinuti. Salvadori je cijelim bićem bio protiv ovakvih ideja, i radio na osnivanju stabilne institucije koja će brinuti o obiteljima zatvorenika. Takva će ustanova biti osnovana tek nakon njegove smrti.
Uključio se i u mnoštvo dobrotvornih društava, kao što su Nacionalna ustanova za ratnu siročad i Društvo sv. Jeronima za širenje evanđelja i za vjersku glazbu. Također je osnovao i “Savez za dobro”, udrugu za pomoć siromašnima u rimskim predgrađima. Djelovanje ove udruge svratit će pozornost rimske elite na uvjete života u predgrađima … jer, kako je Salvadori tvrdio, “ako je siromaštvo evanđeoski savjet, bijeda je društveni zločin”.
Kako tada vjeronauk nije bio dio školskog programa, Salvadori je s prijateljima pokrenuo “školu vjere”, koja je svake nedjelje u palači Altieri okupljala brojne srednjoškolce i studente. Kao čovjek iz kulturnih krugova utjecao je na mnoge intelektualce koji su bili u napasti – ili joj već podlegli – napustiti Crkvu. Bio je svjestan da europska civilizacija ima svoje korijene u kršćanskim vrijednostima, i da u slučaju gubitka tih korijena dolazi “svijet nasilja i ugnjetavanja”.
O njegovoj žarkoj pobožnosti, pored djela ljubavi, svjedoče i književna djela: zbirke poezije Canzoniere Civile i Ricordi dell’umile Italia (1918), te knjige o djelima i životu Cavalcantija (1895) i Dantea (1901), pjesnika koje je osjećao duhovno bliskima. Također je 1927. godine objavio knjigu o svetom Franji. Papa Pio X ga je vrlo cijenio, pa mu je 1912. godine povjerio lingvističku reviziju talijanskog izdanja Katekizma.

Umro je iznenada u obiteljskoj kući u Rimu na blagdan Kraljice sv. krunice, 7. listopada 1928. godine. Pokopan je u bazilici Ara Coeli, u kojoj počiva i blažena kraljica Katarina Kosača, također trećoredica.
Postupak za beatifikaciju Giulia Salvadorija pokrenut je 1957. godine, a 8. studenog 1991. godine izdan je dekret o valjanosti informativnog postupka.