John Randal Bradburne rođen je 14. lipnja 1921. godine u Skirwithu na sjeverozapadu Engleske kao treće od petero djece anglikanskog rektora Thomasa Williama i kućanice Erice May Hill. Vedar i bezbrižan dječak puno vremena je provodio u prirodi, a volio je glazbu i književnost. Djetinju veselost zadržat će i u zreloj dobi. Svi koji su ga poznavali opisali su ga kao srdačnu osobu sklonu šali i omiljenu u društvu.

Godine 1939. John je završio gimnaziju, ali kako je ujesen započeo Drugi svjetski rat, umjesto na fakultet otišao je u vojsku. Narednih šest godina proveo je u Indiji, Burmi i Malaji. U Indiji je upoznao časnika Johna Dovea, koji ga je zainteresirao za duhovnost, posebice za katoličku vjeru.

U proljeće 1946. godine je napustio vojnu službu, vratio se u domovinu i zaposlio kao šumar. Zaljubio se i poželio oženiti, ali je nakon ozbiljnog razmišljanja shvatio da brak nije za njega. Neko vrijeme proveo u benediktinskoj opatiji Buckfast, gdje je radio u vrtu i na groblju. Tu je na Krista Kralja 1947. godine primljen u Katoličku crkvu.

Kako ga je sve više privlačila kartuzijanska duhovnost, početkom 1950. godine je otišao u samostan Parkminster u Sussexu, gdje je radio kao vratar. Kako nije bio siguran da je to njegov put, prior mu je savjetovao da ode u Rim moliti se sv. Petru. I John ga je poslušao, ali u Rimu je osjetio poziv da produži do Jeruzalema. Nije imao novca, ali zahvaljujući dobroti suputnika uspio je doploviti do Haife, a odatle se pješice zaputio do Jeruzalema. Zalutavši na putu, “naletio” je na samostan reda Naše Gospe od brda Sinaja, čija je misija obraćenje Židova. Volio je Židove i čeznuo za njihovim obraćenjem, pa je pomislio da je to Božji znak, te je iz Izraela otišao ravno u novicijat reda u Belgiju.

Nakon 18 mjeseci magistar novaka mu je rekao “Johne, ti nisi za nas. Ti si ili otac Foucald (pustinjak), ili Benedikt Josip Labre (hodočasnik). Vrati se u Rim i opet pomoli”. Tako se, stopirajući i hodajući, u ljeto 1952. godine opet našao u Rimu. Nešto kasnije nastanio se u selu kod Napulja gdje ga je župnik uzeo za sakristana. U tamošnjoj maloj crkvi Majke Božje položio je privatni zavjet čistoće.

Naredne godine umro mu je otac, pa se John vratio u Englesku, i opet počeo razmišljati o redovničkom životu. Godine 1955. ušao je kao postulant u benediktinski samostan Prinknash, ali je već iduće godine izišao. Shvatio je da je njegovo mjesto u svijetu, i na Veliki petak 1956. godine ušao u Treći red sv. Franje. Preselio se u London, gdje se uzdržavao raznim poslovima – bio je ulični svirač, vratar u bolnici, knjižar, sakristan u Westminsterskoj katedrali … Zatim ga je nadbiskup zaposlio kao pazikuću svoje ljetne rezidencije u blizini Cambridgea. Tu je John bio vrlo sretan u samoći koju mu je taj posao omogućavao. Ali nakon dvije i pol godine počelo je renoviranje te povijesne građevine, i gužva ga je natjerala da ide dalje.

Pisao je svom ratnom drugu Johnu Doveu – koji je postao isusovac misionar u Zimbabveu – i pitao ima li za njega “kakva špilja u Africi gdje bi mogao moliti”. Godine 1962. je stigao u Rodeziju (sada Zimbabve) s tri želje – služiti gubavcima, umrijeti kao mučenik, i biti pokopan u franjevačkom habitu. Isprva je pomagao franjevcima u misijama Wedza i Gandachibvuva, a zatim radio kao domar nekih crkvenih zgrada. Puno vremena je provodio u molitvi, pjevanju i pisanju poezije. Često je boravio u prirodi, a posebno je volio orlove i pčele.

Godine 1968. upao je u krizu, osjetivši da njegova služba nije posebno korisna. Otputovao je u Englesku posjetiti majku, pa opet hodočastio u Jeruzalem, gdje je shvatio da mu je mjesto u Africi. Naredne godine vratio se u Zimbabve, i ubrzo su ga pozvali u koloniju gubavaca u Mutemwi, u kojoj je tada boravilo oko devedeset pacijenata. Uvjeti života su bili užasni – primitivne nastambe, minimalna njega, bolesti, očaj. John je otišao vidjeti leprozorij, opisao ga kao “dolinu mračne depresije”, ali vidjevši u svemu Božju ruku, jedva je čekao početi s radom.

Među gubavcima se brzo snašao, jer se i sam na neki način ćutio takvim. Nije imao stručnu medicinsku izobrazbu, ali im je služio s velikom ljubavlju i velikodušnošću. Svako jutro bi obišao sve bolesnike, presvlačio ih i kupao, donosio hranu i lijekove, pospremao im kolibe. Oni bolesniji dobivali su posebnu skrbu, dodatnu hranu, pa i slatkiše. Svakoga je znao po imenu, i o svakome napisao pjesmu. Popodne je vodio molitvu krunice, a navečer večernju molitvu. Svećenik je dolazio jednom tjedno služiti misu i ispovijedati, a John se brinuo za sve ostalo – čitao je Bibliju, dijelio sv. Pričest i svirao harmonij. Poglavar franjevaca u Zimbabveu bio je duboko dirnut njegovom službom rekavši “John je više franjevac no svi mi skupa”. A ta nesebična služba bližnjemu hranila se dubokim molitvenim životom – svaki dan je molio krunicu, Mali oficij blažene Djevice, a po noći se volio ušuljati u kapelicu i satima svirati i pjevati pred Presvetim.

Ubrzo je, na veliku radost svih, uspio osigurati pomoć tima doktorice Luise Guidotti iz obližnje misije Svih svetih. Sada su mu jedini problem bili lopovi iz okolnih sela, koji su u Mutemwi ne samo sjekli drva i kosili travu, već i uzimali gubavcima hranu i pokrivače.

Nakon otprilike tri godine došao je u sukob s Rodezijskim društvom za gubu. Smatrali su ga previše rasipnim, jer, primjerice, pokušava osigurati jedan kruh tjedno po osobi. Posebno ih je razbjesnilo što je odbio staviti gubavcima brojeve oko vrata, naglašavajući da su oni ljudi s imenima, a ne stoka. Ali Društvo je imalo pravo odlučivanja o koloniji, pa su mu naredili da ode.

Nije otišao; smjestio se u šator na obližnjoj planini, gdje je inače običavao moliti. Kako je šator bio slaba zaštita od divljih životinja, jedan dobrohotni farmer poklonio mu je kolibu od lima. U njoj je John živio narednih šest godina, i služio gubavcima najbolje kako je mogao, uglavnom kriomice, noću. U ljeto 1978. godine je umalo umro od poliomijelitisa, ali se čudesno oporavio i vratio u Mutemwu.

Cijelo to vrijeme, točnije od 1964. godine u Rodeziji se vodio građanski rat. U ljeto 1979. godine ratni sukobi su se približili koloniji, i prijatelji su ga preklinjali da se skloni, ali on nije htio napustiti gubavce. 2. rujna paravojne snage su ga otele i optužile da je špijun, ali kako za to nije nije bilo nikakvog dokaza, odlučili su ga pustiti. Međutim,  zapovjednik zadužen za sigurnost se predomislio, i u zoru 5. rujna John je ubijen metkom u leđa. Pronašao ga je svećenik iz susjedne misije.

Sprovod je pošao iz katedrale sv. Patrika u Harareu, a misu zadušnicu služio je nadbiskup Chakaipa. U jednom trenutku vjernici su primijetili da iz lijesa kapa svijetlocrvena krv, kao krv živog čovjeka. Nakon mise lijes je otvoren, krvi nije bilo, ali su zapazili da pokojnik nije odjeven u habit. To je odmah ispravljeno, i tako su se Johnu Bradburneu ostvarile sve tri želje. Pokopan je na groblju Chishawasha, u blizini Hararea.

Glas o njegovoj svetosti se širio, kao i svjedočanstva o uslišanjima na njegov zagovor. Godine 1995. osnovano je Memorijalno društvo Johna Bradburnea koje se brine o gubavcima u Mutemwi, ali i o sve brojnijim hodočasnicima. Svake godine o godišnjici Johnove smrti u Mutemwi se okupi više desetina tisuća vjernika. Njegov stari prijatelj o. Dove 1997. godine objavio je Johnovu biografiju i nazvao je prema njegovoj najpoznatijoj pjesmi “Neobični lutalica Božji”.

U ljeto 2001. godine fra Paschal Slevin predao je molbu nadbiskupu Hararea tražeći postupak za kanonizaciju Johna Bradburnea. Biskupijski postupak otvoren je 5. rujna 2019. godine u Mutemwi, u prisustvu četiri stotine klerika i 15 tisuća vjernika.

Zagovor Johna Bradburnea posebno traže oni koji mole za poziv, beskućnici i bolesni. Mnogi sa čuđenjem navode kako, od kako su počeli moliti, stalno i na najneobičnijim mjestima, viđaju – orlove i pčele.