Oboje su potjecali iz uglednih i vrlo bogatih plemićkih obitelji. Oboje su stekli vrhunsko obrazovanje, poštovanje i omiljenost u društvu. Takvih ljudi ima. Ali nema ih puno koji su svoje bogatstvo i društvene veze iskoristili za poboljšanje životnih uvjeta onih koji su bili daleko od blagostanja bilo koje vrste.

Markiz Carlo Tancredi Falleti rodio se 26. listopada 1782. godine u Torinu kao posljednji izdanak stare i vrlo bogate obitelji. Otac se potrudio da stekne široko humanističko, tehničko i umjetničko obrazovanje, a od majke je primio duboki vjernički odgoj prožet jednostavnošću i skromnošću.

Juliette Victorienne Françoise Colbert rođena je kao četvrto dijete bogate i utjecajne grofovske obitelji 27. lipnja 1785. godine u u pokrajini Vendée. Četiri godine kasnije u Francuskoj je izbila revolucija, i obitelj je, u strahu od giljotine na kojoj su završili mnogi njihovi rođaci, izbjegla u inozemstvo. Juliettina majka je par godina kasnije umrla. Otac je smatrao da u odgoju ne treba praviti razliku između muške i ženske djece, pa su obje sestre Colbert dobile znatno bolje obrazovanje no što je tada bilo uobičajeno.

Juliette i Carlo su se upoznali na Napoleonovom dvoru, i ubrzo otkrili da imaju puno zajedničkog – široku kulturu, društvenu osjetljivost i duboku vjeru. Naravi su im, naprotiv, bile komplementarne – ona živahna, impulzivna, tvrdoglava, on promišljen i smiren. Vjenčali su se 18. kolovoza 1806. godine u Parizu gdje su isprva i živjeli.

Djecu nisu mogli imati, i prihvatili su tu bolnu stvarnost s vjerom u Providnost, “nedostižnu mudrost Božju”. Narednih desetljeća svoje veliko bogatstvo, vrijeme i trud uložili su u djela ljubavi, postajući time duhovnim roditeljima djeci bez roditelja, zatvorenicima, siromašnima …

Nakon Napoleonovog pada 1814. godine trajno su se nastanili u Torinu. U to je vrijeme grad imao oko 80 tisuća stanovnika, od koji su mnogi živjeli u bijedi te bili lak plijen alkoholizma, delinkvencije i prostitucije. Potrebe su bile velike, a mladi markizi di Barolo gledali su znatno dalje od većine pripadnika svog društvenog sloja. U njihovoj palači nije se okupljala samo torinska kulturna, politička i gospodarska elita; svakodnevno je tu objedovalo više stotina siromaha, a zimi su dijelili i drva za ogrjev.

Carlo je aktivno sudjelovao u političkom životu grada, i pokazao se vrlo sposobnim u upravljanju, zadržavajući pribranost i u najtežim situacijama. U dva navrata, 1826. i 1829. godine izabran je za gradonačelnika te pokrenuo velike radove za opću dobrobit građana – dao je izgraditi parkove, fontane s pitkom vodom, gradsku rasvjetu, veliko groblje … Nešto kasnije osnovao i prvu torinsku štedionicu za male štediše – trgovce, obrtnike, sluge.

Živo se zauzimao za obrazovanje siromašne djece, pa je 1820. godine u četvrti Dora otvorio žensku školu. A godine 1838. je osigurao financiranje katoličkih škola u biskupiji Pinerolo, te osnovao školu slikarstva i kiparstva u gradiću Varallo.

Ubrzo po dolasku u Torino Juliette se, stjecajem okolnosti, upoznala sa životom zatvorenica, i nehumani uvjeti njihova života duboko su je potresli. O tome je, ne mareći za zgražanje većine pripadnika svog staleža, govorila s kraljem, knezovima i ministrima, te 1821. godine pripremila nacrt reforme zatvora zasnovan na građanskom preodgoju i moralnom oporavku. Njena pomoć nije bila samo lobističke i pravne naravi – svako jutro provodila je tri sata u zatvoru, podučavajući zatvorenice i moleći s njima, nastojeći u njima pobuditi nadu i snagu za novi početak. Metoda koju je osmislila zasnivala se na radu, učenju, katehezi i molitvi, a sve u zdravom i nepretrpanom prostoru, u kojem nema besposlice.

Mnoge bivše zatvorenice su se teško snalazile u životu na slobodi, pa je Juliette 1823. godine osnovala Sklonište koje je moglo primiti dvije stotine žena. U toj kući su bivše uznice uz sestrinsku podršku dobivale i priliku za častan rad. Štićenice Skloništa su radi svoje urednosti, marljivosti i vedrine postale veliko iznenađenje za torinsku javnost.

Kako su se neke od njih željele potpuno posvetiti Gospodinu, deset godina kasnije markiza je utemeljila klauzurne Sestre sv. Marije Magdalene (kongregacija postoji i danas pod imenom Kćeri Isusa dobrog Pastira). Za one koje su željele ostati u svijetu i intenzivnije se baviti dobrotvornim radom ustanovila je Oblate sv. Marije Magdalene.

Uvidjevši da su djeca radnika prepuštena ulici dok su roditelji na poslu, 1825. godine je, po uzoru na slične kuće u Francuskoj, osnovala Vrtić Barolo. Bila je to jedna od prvih ustanova za brigu o predškolskoj djeci, a primala je tri stotine djevojčica i dječaka. Kako bi osigurala kvalitetno osoblje za vrtić, devet godina kasnije utemeljila je kongregaciju Sestara sv. Ane (postoje i danas), za koje je podigla i samostan.

Za vrijeme epidemije kolere 1835. godine supružnici Barolo nisu pomagali samo novcem, i osobno su njegovali oboljele. Time su narušili vlastito zdravlje, pa je tri godine kasnije, 4. rujna Carlo umro od groznice, ostavivši cijeli ogroman imetak supruzi. A ona je duboku bol nastojala liječiti još zdušnijim dobrotvornim radom.

Godine 1843. sagradila je Vrtić sv. Ane, kuću u kojoj su djevojke bez roditelja poučavane čitanju, pisanju, računu i kućanskim poslovima, a po završetku školovanja dobivale novac za miraz. Dvije godine kasnije osnovala je za siromašnu invalidnu djecu bolnicu sv. Filomene. Vodile su je sestre Sv. Josipa, a bolničarke su uglavnom bile oblatkinje sv. Magdalene.

Kako bi i kćeri siromaha mogle steći profesionalnu izobrazbu, godine 1857. otvorila je Radionicu sv. Josipa, gdje su djevojke učile različite zanate, te im se osiguravalo naukovanje i zaposlenje kod uglednih obrtnika.

Zanimljive su i markizine zasluge za poljoprivredu. Ne samo da je poticala uzgoj plemenitih vrsta vinove loze, već je i dovela stručnjake iz Francuske koji su uveli nove metode u vinogradarstvu i podrumarstvu.

Godine 1862. markiza je započela gradnju crkve sv. Julije u četvrti Vanchiglia, ali nije doživjela da je vidi dovršenu – umrla je 19. siječnja 1864. i sahranjena u odjeći trećoredice. Cjelokupni imetak zavještala je ustanovi Opera Pia Barolo koja postoji i danas, nastavljajući djelo svoje utemeljiteljice.

Posmrtni ostaci posljednjih markiza di Barolo počivaju u crkvi sv. Julije u Torinu.

Iako su više od trideset godina bili u braku i jedno drugo podržavali u svetom životu, kauze za beatifikaciju Juliette i Carla započete su i vode se odvojeno. Biskupijski postupak za Juliette otvoren je 1991. godine, a za njenog muža četiri godine kasnije. U svibnju 2015. godine odobren je dekret o priznavanju herojskih kreposti Juliette Colbert, a tri godine kasnije i onaj o priznavanju herojskih kreposti Carla Fallettija, pa se oboje mogu nazivati časnim slugama Božjim. Za nadati se ipak da će blaženima biti proglašeni zajedno, te postati još jedan svijetli primjer bračne svetosti.