 |
| Planinarsko hodočašće na Svetu Geru |
Brat Željko je napisao:
To je tradicionalno hodočašće planinara na Svetu Geru koje se ove godine održalo već šesnaesti put.
Započelo je davne ratne godine 1994. godine zadnje nedjelje siječnja kad je, blažene uspomene, papa Ivan Pavao II. pozvao vjernike katolike svega svijeta da se mole za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Tada je grkokatolički župnik Mile Vranešić pozvao na misu i molitvu na Žumberačko gorje i to na sam vrh gdje se nalaze ostaci crkve Sv. Ilije, na samoj granici sa Slovenijom.
Odmah iza same granice nalaze se ostaci crkve Sv. Gere (Gertrude) ili kako je Slovenci nazivaju Sveta Jera. Dakle hrvatska je crkva Svetog Ilije Proroka, a slovenska Svete Gere.
Naziv ovog najvišeg planinskog vrha u sjevernom dijelu Hrvatske (1160 m) uvriježio se po kapelici i njenoj naslovnici Sv. Geri.
Inače kapelica Sv. Ilije obnovljena je, zahvaljujući spomenutom župniku Mili, i osposobljena za bogoslužje.
Na prvi izlet-hodočašće odazvali su se planinari iz PD Matica iz Zagreba, a oni nekako rado preuzimaju na se organiziranje hodočasničkih izleta svake godine.
Tako se naša družina «Brat Franjo» odlučila priključiti njima.
Na popisu nas je bilo 21, ali ih je šest odustalo ponajviše zbog bolesti, možda neki i zbog kojekakvog drugog razloga. No ipak nas je bilo petnaest.
Sve je teklo prema planu i programu. Iz Zagreba smo krenuli busom s autobusnog kolodvora u 6 i 45, a u Sošice smo stigli oko 8 i 20. Tu smo se zadržali oko pola sata u gostinjcu, a onda krenuli prema našem cilju. Vrijeme je bilo poprilično hladno, oblačno i pomalo vjetrovito, ali hvala Bogu nije bilo najavljene kiše, ni ledene kiše. Krenuli smo prilično ubrzanim tempom, da se malo bolje ugrijemo, a i da ne zakasnimo na Sv. Misu.
Kad smo prešli oko pola puta došli smo u planinu odakle nas je stalno pratio snijeg; i pod nogama, a i svježi koji je pomalo padao. Takvi su nas uvjeti malo usporili, ali smo ipak pred kapelicu Sv. Ilije stigli desetak minuta prije dvanaest, tj. prije početka bogoslužja.
Unutarnji prostor kapelice bio je potpuno ispunjen tako da smo misu slušali izvana.
No to nije bio nikakav problem, jer tu smo svi jedno i zajedno sa dragim Bogom pa ništa nije teško, a ni predslavitelj nije jako odužio.
Vrijeme je bilo dosta oštro-hladno pa smo vrlo brzo nakon sv. mise krenuli natrag prema Sošicama. Naša je grupa namjeravala ići natrag cestom koja je lijepo očišćena od snijega, ali i pomalo skliska te svratiti u Planinarski dom u vodicama. Ali to se nije ostvarilo jer smo negdje skrenuli desno u šumu povećom grupom planinara. Nakon dužeg hodanja svi smo shvatili da smo na nepoznatoj stazi. S nama su bili i članovi Gorske Službe Spašavanja.
Zaustavili smo se i tražili rješenje – izlaz iz šume. Našli smo ga, ali smo ga platili sa sat vremena dužeg pješačenja nego da smo išli cestom.
Ali, hvala Bogu, svi smo živi i zdravi stigli u Sošice gdje smo se okrijepili toplim jelom i kuhanim vinom ili čim drugim. Tu smo se zadržali do polaska autobusa u 18 h.
Oko 19 i 30 svi smo sretni vratili natrag u Zagreb. I razišli se svojim domovima.
Zahvaljujem svima koji su se odazvali na ovaj odvažni put, hodočašće-izlet po ne baš ugodnim uvjetima. Gospodin vam bio nagrada.
Do idućeg našeg izleta stojte mi dobro i budite zdravi i veseli i da vas svuda prati
M I R I D O B R O