 |
| Siječanjski planinarski izlet na Lipu Rog |
Brat Željko je napisao:
Ovo je već tradicionalni pohod planinara grada Zagreba na «LIPU» u organizaciji HPD LIPA iz Sesveta. Okupljanje je kod spomenika palim hrvatskim braniteljima u Sesvetama odakle i kreće izletnička povorka.
Svake se godine na ovom hvale vrijednom planinarskom pothvatu okupi popriličan broj izletnika-planinara-hodočasnika, 70-80.
Ove godine je taj broj bio prepolovljen jer su, kako nam rekoše organizatori, mnogi planinari pošli slaviti VINCEKOVO.
No ipak nas je na startu bilo četrdeset. Domaćini su nas po svom običaju dočekali sa toplim čajem, slancima i perecima te ljutom rakijom – za okrepu i odvažnost.
Nakon kratke svečanosti i molitve za sretan put krenuli smo prema cilju. Jutro je bilo izuzetno hladno, temperatura -9˚C. Magla je prekrivala cijelu Sesvetsku dolinu, a staza bijaše prekrivena snijegom – pršavcem. Inače u normalnim okolnostima (ugodno vrijeme i suha staza) za preći ovu stazu od Sesveta do Lipe iziskuje oko 3 i pol do 4 sata hoda, no po snijegu zasigurno treba više i vremena i snage. No tko više za to mari. Kad se krene prema cilju ne vraća se natrag.
Iz naše kaptolske družine bilo nas je trojica: Tomislav, Marko i moja malenkost. Na istom putu bio je i naš dragi prijatelj i vodič – inače neovisni i vrlo aktivni planinar – Mate.
Hodali smo dosta brzo kroz šumu pa kroz sela i vikend naselja, pa opet kroz šumu i padine i livade sve do odmorišta «Kod Peje» iznad Čučerja.
Važno je reći da kad smo se digli na nekakvih 400 m nadmorske visine a dan se primicao podnevu, zasjalo je sunce i postalo je čak toplo.
Kod Peje smo bili lijepo prihvaćeni i dobro počašćeni sa toplim čajem, kuhanim vinom, pecivom, rakijom, ukusnim domaćim kolačima i kuhanim krumpirom; hvala im, Bog im platio. Tu smo stigli poprilično umorni i znojni, a vjetar hladni nije nam dopuštao duži ostanak pa smo brzo nastavili prema Lipi koja se vidjela kao na dlanu.
Naš vrli Mate sa svojom grupom, njih sedam-osam, odatle su pojurili kao vihor prema vrhu i vrlo brzo su nam nestali iz vidokruga.
U našoj grupi bilo nas je pet i nastavili smo umjereno hodati jer snagu, znao sam iz iskustva, treba čuvati, za uspon iz podnožja do vrha LIPE. Taj dio je najteža dionica ove staze, a sunce koje je sve jače grijalo rastapalo je snijeg pa je staza postala skliska i opasna. Stoga smo si ukršili štapove pa oprezno i sporo ali sigurno savladavali strmi uspon prema Lipi.
Uz priličan napor i s Božjom pomoći stigli smo do cilja u 13 i 45 svi živi i zdravi.
Izvrstan je to doživljaj i slatki ugođaj kad na cilju staneš, odahneš, pa udahneš svježi čisti zrak uz pogled prema dolje i promatranje puta kojim si prohodio. U domu na Lipi nije bilo niti jedno mjesto slobodno, pa smo se smjestili za vanjske stolove. Presvukli smo se i okrijepili namirnicama iz vlastitog ruksaka a svježe velebitsko pivo nam je vratilo snagu.
Tu smo se zadržali oko sat vremena, pazeći da nas ne zatrpa snijeg koji je klizio sa krova te je s vremena na vrijeme u povelikim komadima padao na stazu između doma i stolova.
Sveta misa počela je točno u 14 sati. Predslavio ju je župnik iz Vugrovca. Bilo je jako svečano! Pjesme su predvodili planinari iz HPD Lipa koji su i članovi župnog pjevačkog zbora u Sesvetama.
Inače ovu prekrasnu kapelicu podigli su vrijedni i aktivni članovi spomenutog društva iz Sesveta, i to kako sami posvjedočiše, na parceli koja pripada baš njihovom društvu PD LIPA. Hvala im. A mi bismo mogli primijetiti kao da je ovoj gori baš nedostajala ova crkvica, a sad kad je ima – ime sve. Stoga pozivamo naše vjerne članove da nam se pridruže na našim idućim pohodima na ovo znamenito, a možemo reći i sveto mjesto.
Poslije mise smo se okupili u domu jer je već bila prošla ona gužva te smo se mogli udobno smjestiti i u miru blagovati. Dok smo sjedili za stolom, kao i obično, obuzeo nas duh radosti i veselja te smo se smijali, šalili i razgovarali tako da nam je vrijeme vrlo brzo iscurilo. Htjeli smo krenuti u 16 h, mi smo ostali još pola sata duže.
Od Lipe do Planine Donje odakle vozi BUS ima oko 45 min. To je bilo taman nekako na knap da stignemo na vrijeme do 17 i 15 kad BUS polazi, no kad smo se počeli spuštati sve je doslovce moralo biti puno brže. Naime staza je bila tako skliska da smo stalno morali trčati za vlastitim gojzericama jer su nas one nosile po zakonu trenja čiji je koeficijent bio posve blizu ništice o nagib oko 20%. Tomislav se tako dobro snalazio u novonastaloj situaciji da bi mu mogao pozavidjeti i Stenmark s kojom je lakoćom mimoilazio stabla i druge prepreke.
Tako se časkom spustismo do stajališta busa gdje smo ga čekali kakvih 20-ak minuta.
Busom smo se sretno vratili do Sesveta odnosno Dubca i razišli svojim kućama.
Ovaj put se nismo pretjerano slikali nego tek toliko da imamo neki foto-trag sa ovog izuzetno zanimljivog i sretnog izleta.
U nadi i iskrenoj želji da ćemo se opet vidjeti na Lipi srdačno vas pozdravljam i
želim vam
M I R I D O B R O