Okolnosti njena života bile su posve obične, skoro banalne u svojoj neznatnosti, ali nisu je spriječile da živi izuzetno dubokim duhovnim životom. Njezin primjer pokazuje da nijedan posao, nijedno okruženje, nisu nepogodni za rast u svetosti – ako čovjek istinski surađuje s Bogom na svom posvećenju. A da nije portreta koji je pedeset godina iza njene smrt naslikala redovnica Augustine Ménetrey, ne bismo znali ni kako je izgledala.

Na Malu Gospu 1815. godine u zaseoku La Pierraz u kantonu Fribourg (Švicarska) Marie Joséphine Bays je rodila djevojčicu, svoje drugo dijete. Malena je krštena sutradan u župnoj crkvi u Siviriezu na ime Marguerite, “Biserka”. Supružnici Bays su bili skromni i pobožni seljaci koji su brižno odgajali svoju djecu, tri djevojčice i četiri dječaka.

Marguerite je kao dijete bila živahna i natprosječno bistra. Poput većine seoske djece tog vremena stekla je samo elementarno obrazovanje – tri ili četiri godine pohađala je školu u obližnjem Chavannes-les-Forts te naučila čitati i pisati. Već u nježnoj dobi bila je sklona šutnji i razmatranju. Već tada ju je molitva toliko privlačila da se znala usred igre s vršnjacima povući u samoću da razgovara s Bogom. S osam godina je, prema običajima tog vremena, primila sakrament sv. Potvrde, a s jedanaest i prvu sv. Pričest.

S petnaest je počela naukovanje za krojačicu, i nakon što je izučila zanat, cijeli život je radila kod kuće ili u susjedstvu, i bila plaćena po danu.

Položila je privatni zavjet djevičanstva ali nikad nije razmišljala o ulasku u samostan. Ostala je živjeti u rodnoj kući, brinući se za roditelje, braću i sestre, a kasnije i za mnogobrojne nećake. Obiteljski život nije bio pretjerano idiličan – jedna od sestara doživjela je bračni krah pa se vratila roditeljima, jedan brat je završio u zatvoru, a najstariji Claude je dobio izvanbračnog sina za čije se obrazovanje brinula Marguerite. Godine 1856. roditelji su joj umrli, pa je buduća svetica potpuno preuzela brigu o kućanstvu. Par godina kasnije Claude se oženio, a njegova supruga nije propuštala priliku da šogoricu ponizi i uvrijedi. Često joj je prigovarala zbog koječega, najčešće zbog dugotrajne molitve, koju je smatrala gubljenjem vremena. Trajalo je to godinama, a Marguerite se nikom nije tužila, već je sve to podnosila strpljivo, u šutnji.

Bila je vrlo aktivna u svojoj župi, gdje je redovno i rado poučavala molitvi i katekizmu djecu i mlade djevojke. Pomagala je i katolički tisak, a zahvaljujući njoj u župi su počeli djelovati Društvo za širenje vjere i Društvo svetog djetinjstva za koje je skupljala i novčane priloge. Bolesne i umiruće pohodila je s neumornom gorljivošću. Brinula se i za siromašne, poklanjala im hranu i odjeću i nazivala ih “Božjim miljenicima”. Briga za siromašne približila ju je franjevaštvu pa je u Treći franjevački red ušla 1860. godine.

Svoje suseljane je i djelom i riječju ohrabrivala da budu dobri kršćani, i često je pitala “Što možemo učiniti da Boga više ljubimo?” Nije voljela prazne priče i ogovaranja, već se držala pravila “kad nešto nisi sām vidio, ne smiješ o tom govoriti; ako jesi, onda šuti”.

Svakodnevna misa je bila “vrhunac dana”, a običavala je provoditi i duge sate u Euharistijskom klanjanju. Bila je vrlo pobožna Blaženoj Djevici i svakodnevno je molila krunicu. Često je odlazila i na hodočašća, ponekad prelazeći pješice i po dvjesto kilometara. Posebno joj je bilo drago svetište Crne Gospe u Einsiedelnu. I svaki je svoj krojački posao započinjala s jednom do dvije desetice krunice.

Godine 1853. su se pokazali prvi simptomi raka crijeva, a operacija nije mnogo pomogla. Marguerite se molila Gospi, ali ne da ozdravi, već da “zamijeni” tu patnju za neku koja bi joj omogućila izravniji udjel u Gospodinovoj Muci. I zaista, čudesno je ozdravila 8. prosinca 1854. godine, skoro u istom trenutku kada je papa Pio IX proglasio dogmu o Bezgrešnom začeću. Od tada ju je svakog petka počela mučiti “misteriozna bol” koja se očitovala u ekstazi u kojoj je, fizički i duhovno, proživljavala Isusovu Muku, od Getsemanija do Kalvarije.

Nekoliko godina kasnije primila je i stigme, i u početku ih je uspijevala sakriti, ali ne zadugo. Vijest je došla do biskupa mons. Marillyja, pa je na njegov zahtjev 1873. godine ispitana i potvrđena autentičnost Margueritinih ekstaza i stigmi. Sretna što je pozvana slijediti Raspetog i nasljedovati sv. Franju, nije ničim pokazivala da trpi. Usprkos bolnim ranama nastojala je živjeti što uobičajenije, obavljati svoje svakodnevne dužnosti te dalje pomagati u župnoj zajednici.

Zdravlje joj se jako pogoršalo u korizmi 1879. godine, puno je oslabila, a uz to je trpjela od jakih bolova. Sveto je umrla tri mjeseca kasnije, u petak 27. lipnja u 15 sati.

Dijecezanski postupak za proglašenje blaženom Marguerite Bays započet je 1929. godine. Prikupljeno je dosta svjedočanstava jer su mnogi koji su je poznavali još bili živi.

Blaženom je proglašena 29. listopada 1995. godine na svečanoj misi u crkvi sv. Petra u Rimu. Papa Ivan Pavao II u homiliji je ovako opisao blaženicu: “Marguerite je bila skromna laikinja čiji je život bio skriven u Kristu (Kol 3, 3). Bila je jednostavna žena običnog života, u kojem se svatko od nas može prepoznati. Iako nije činila izuzetna djela, njen je život bio dugi i šutljivi hod prema svetosti.” Svetom je proglašena 13. listopada 2019. godine.

Njenu rodnu kuću u La Pierrazu, župnu crkvu u Siviriezu u kojoj je sahranjena, te kapelu Notre-Dame du Bois u kojoj je često molila pohode brojni hodočasnici.