Već niz godina u franjevačkom samostanu na Kaptolu u Zagrebu svake godine u uskrsnoj i duhovskoj noći veći broj odraslih katekumena prima sakramente kršćanske inicijacije. Katekumeni prije pristupanja sakramentima predaju pisane molbe kojima izražavaju svoju opredijeljenost za Isusa, te molbu da im se odobri primanje sakramenata. Te molbe na iznimno jasan način govore o osobnostima i načinu razmišljanja onih koji ih sastavljaju.
Evo jedne posve osobite:
Starica je prodavala stare, neugledne knjige kraj kina ‘Europa’. Držala ih je u promrzlim gladnim rukama. Prošao sam kraj nje u skupom odijelu. Zagledala mi se u oči ne osuđujući me, tek s nadom kojom je dočekivala prolaznike. Žureći dalje, koraci su mi postajali teži, a njena pojava sve bliža. Potrčao sam natrag. ‘Koliko su vam knjige bako?’ – zapitao sam. ‘Deset kuna, dijete.’ Izvadio sam sve kovanice iz novčanika i gurnuo ih u njenu torbu.
Živio sam u Škotskoj. Jedan dan pristigao sam avionom i stao u red za taksi. Iza mene stvorila se kolona. Odjednom je dojurio čovjek u skupom odijelu moleći jednog po jednog u koloni da podijeli taksi s njime. Stajao sam četvrti. Bio sam prvi koji je pristao. Žurio je na zadnji vlak. I stigao. Prištedio sam mu trošak hotela.
Živio sam u Africi. Lorenzo mi je bio najbolji radnik. Na Staru godinu svi su došli veseli. Osim njega, koji je uvijek bio dobre volje. Pitao sam ga što je. ‘Malarija’, rekao je. ‘Moj mlađi sin. Umro je danas.’ Došao je na posao misleći da će ga izgubiti ako izostane. Na pameti su mu bili stariji sin i žena koje je izdržavao. Odvezao sam ga kuće. Sve troje zamolili su Boga da bude milostiv prema meni zbog onoga što sam tada učinio za njih.
Jednoga dana i ja ću biti jedan od tih ljudi. Zbog toga molim da mi se odobri primanje sakramenata kršćanske inicijacije.