Prenosimo samo početak svjedočanstva. Cijeli članak pročitajte na ofm.hr.

Rođen sam 1970. u Zagrebu. Živim u sjevernom predjelu grada na padinama Medvednice; do nedavno to je bilo selo. Volim tamo živjeti jer sam odmalena zavolio prirodu. Tamo sam išao u osnovnu školu. Završio sam srednju školu za medicinske tehničare u Zagrebu jer sam želio pomagati bolesnim ljudima.

Moja obitelj nije bila vjernička osim tradicionalno, o “Uskrsu i Božiću”. No, imao sam baku koja je čuvala brata i mene, a bila je teško i kronično bolesna. Imala je nekoliko teških dijagnoza, a ipak je uvijek sve radila za nas s ljubavlju i nikad se nije previše žalila, iako je dosta trpjela. Kada su me u 10. godini preselili u njezinu sobu (djed je jako hrkao, pa je bio “izbačen” u drugu sobu), primijetio sam kako se baka svaku večer prije spavanja moli. Mene vjera i molitve uopće nisu zanimale, i nakon krizme, u sedmom razredu, prestao sam ići u crkvu, jer je naš župnik za moj pojam bio prestrog, tako da sam Crkvu i Boga doživljavao kroz njegovu strogost. Bog je bio netko tko neprestano gleda gdje ću pogriješiti kako bi me kaznio. Pamtim jedan događaj s vjeronauka. Iako sam ja uvijek bio pristojno i poslušno dijete, jednom me neki dečko u crkvi nagovorio da imitiram jednog profesora, na što sam pristao i svi su se tiho smijuljili, pa nismo slušali župnika. On me tada prozvao i rekao svima: “Vidite, već sada si puno toga dozvoljava u crkvi, a kada će odrasti, reći će – Ja sam Bog!”. To me malo povrijedilo.